Biti dobar ne znači ne činiti pogrješke, nego se neprestano popravljati
(sveti Ivan Bosco)
Pomoć Božje milosti čovjeku nije potrebna; važna mu je tek snaga volje kojom božansku dobrotu može samostalno postići. Sažetak je to hereze pelagijanstva, nazvane po njezinu utemeljitelju, monahu Pelagiju, protiv čijega se nauka osobito borio sv. Augustin. Afrički biskup koji je i sam okusio plodove drukčije duhovne zablude – maniheizma – dobro je shvaćao opasnost Pelagijeve misli: pa i samo je njegovo obraćenje bilo plodom Božje, a ne ljudske snage. Stoga je misao o nužnosti Božje milosti za Augustina bila i više od misli; a Crkva je to i potvrdila kao istinu.
No Pelagijeva hereza nije time iščezla, nego tek izmakla, izranjajući pod različitim krinkama u različitim dobima. Tako i suvremeni čovjek vjeruje da je sam sebi dovoljan, čak i da sama sebe može spasiti. No još je pandemija koronavirusa jasno pokazala koliko je čovjek i danas krhko biće. Zato će, baš poput učenika u strahu pred potonućem, zavapiti »usnulom« Bogu kad god brod njegova života jače poljuljaju oluje svijeta. Pitanje je tek hoće li zbog svojih navika tada pred očima imati Krista ili tek nešto bolju priliku sebe sama. Vjera, kako prava tako i kriva, donosi svoj plod.
Makar istinske vjere nije imao, Victor Hugo u svojim je »Jadnicima« uspio čitatelje potaknuti da lakše razlikuju prilike Krista od njegovih karikatura – svetce od loših kršćana. Zamijetio je, naime, tri hvalevrijedne odlike pobožnih ljudi. Prva: što je čovjek svetiji, lakše oprašta drugima. Druga: svete osobe u sebi uoče i najmanji grijeh, a na drugim ljudima ne primijete ni najveći. I treća: svetci veoma strepe od pakla, a svemu ostalomu svijetu otvaraju vrata raja. A sve to jer svojom voljom pristaju na Božju pomoć.
