Peta obljetnica pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, što se slobodno može nazvati obljetnicom i formalnoga povratka Hrvatske zapadnoj europskoj uljudbi, koja je primjereno skromno proslavljena krajem lipnja i početkom srpnja, podudara se s petom obljetnicom pontifikata pape Franje, koji je te iste 2013. godine izabran za vrhovnoga poglavara Katoličke Crkve. Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giuseppe Pinto u povodu Papina dana organizirao je u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu svečanost u četvrtak 28. lipnja te tom prigodom istaknuo doista dobre odnose između Hrvatske i Svete Stolice. Kada bi se uz te dvije obljetnice tražilo što povezuje Franjin pontifikat sa životom 28. članice Europske unije, to bi mogao biti zahtjev koji je već sada jedan od simbola djelovanja pape Franje: odlazak na periferije, na društvene margine jer ondje se nalaze oni koji su potrebiti nade, milosrđa i utjehe. Crkva u Hrvatskoj na brojne je načine kapilarno preko svojih središnjih ustanova pa do najudaljenijih župa, Caritasa i redovničkih i drugih zajednica prisutna »na periferijama«, pomaže u duhovnim i materijalnim potrebama ljudima na rubu društva ne pitajući za vjersku ili nacionalnu pripadnost (što, jasno, nije novost koju bi trebalo posebno isticati). No osim siromašnih, u hrvatskom društvu postoje sasvim specifične »periferije«, to jest ljudi koji su u odnosu na glavnu struju stavljeni na margine. To su, uz ostale, i velike skupine građana koji se iseljavaju; građani koji inicijativama žele izborni sustav učiniti transparentnijim; građani koji se bore protiv iskrivljavanja poimanja antropološke biti muškarca i žene; hrvatsko iseljeništvo… U hrvatskim okolnostima, dakle, odlazak na društvene periferije nije zahtjev koji bi se ticao ekskluzivno vjerskih zajednica, nego je to općeljudski, human, duboko etičan čin koji napose obvezuje državne vlasti koje su u rješavanju problema daleko više moćne nego pojedinci.
No umjesto da im se približe, shvate njihove razloge i motive te ozbiljno uđu u problematiku, kako drukčije nego ruganjem »marginalcima od najmanje 400 000 građana« ne protumačiti ponižavajući večernji termin, na marginama dana, koji je u Hrvatskom saboru dobila rasprava o dvama referendumskim građanskim inicijativama (»Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«). Tijekom saborske rasprave u noći 2. srpnja ne samo da je rabljen neprimjeren diskurs vladajućih i u tom pitanju tobože oporbenih zastupnika, nego se u više navrata čak tvrdilo da se do potpisa građana došlo nelegalno. Tako se mogao steći dojam da su na hrvatskim ulicama, »na kiši i vjetru«, stajali tobože okorjeli kriminalci, a ne volonteri koji vape za pozitivnim društvenim i političkim promjenama. Kad bi postojala ikakva sumnja u transparentnost prikupljanja potpisa za referendumska pitanja, ti su zastupnici mogli podnijeti sudske tužbe na temelju svojih tobožnjih saznanja, a ne sebi u raspravi prisvajati vlast koju nemaju – sudsku vlast. No istina je upravo na suprotnoj strani: vlasti su, u tome su se posebno isticale neke lokalne zajednice, nedemokratski sprječavale provođenje prikupljanja potpisa za referendume kao izrazito demokratskoga čina, a održana saborska rasprava koja je dala naslutiti da je u Hrvatskoj trodioba vlasti tek mrtvo slovo na papiru još jedan u nizu dokaza da izborni sustav treba hitno mijenjati.
Postoji još jedna velika »periferija« koju čini hrvatsko iseljeništvo, periferija do koje se hrvatska vlast spušta samo deklarativno, no ne i konkretnim mjerama. More iseljenih hrvatskih građana pogodio je val novih iseljavanja koji se od ulaska Hrvatske u Europsku uniju pretvorio u cunami. I dok je Crkva svoj evanđeoski zahtjev odlaska na periferije ispunila tako što u hrvatskim vjerničkim zajednicama u inozemstvu okuplja brojne obitelji koje joj danomice dolaze na vrata, o čemu je bilo podosta govora na Hrvatskom iseljeničkom kongresu netom održanom u Osijeku, vlasti su sustavnom nebrigom pogodovale da se egzistencijalni problemi tisuća građana riješe tako što će oni jednostavno napustiti domovinu. Dogodio se tako nakazan obrat: umjesto da država kao dobra majka čini sve da se obitelj zadrži na okupu, da se omogući dostojanstven život građanima, vlasti su od iseljavanja čak i profitirale ističući u statistikama da je nezaposlenost u Hrvatskoj smanjena. I to što se godinama, pa i desetljećima, zanemaruju zahtjevi hrvatskoga iseljeništva iz prethodnih naraštaja da svojim znanjima, iskustvom i sredstvima pridonesu hrvatskomu oporavku pokazuje da su oni za vlasti tek »marginalci«, koji prema nekim pokazateljima, a da to ničim nisu primorani, u hrvatski proračun godišnje uplate više od dvije milijarde kuna.
Izlazak »na periferije« nije samo puka fraza ili lijepa gesta i nije jednostran čin kakvoga entuzijasta koji sanja da će se s njegovim dolaskom život na marginama društva promijeniti nabolje, nego je riječ o tome da se u iskrenom dijalogu sa zanemarenim društvenim skupinama nabolje nužno mijenjaju i oni koji im prilaze. Kada bi predstavnici vlasti otišli na »periferije« tako da postanu spremni da ih istina s kojom će se suočiti promijeni, shvatilo bi se da sadašnji iseljenici nisu samo oni koji napuštaju domovinu, nego i oni koje je domovina svojom nebrigom napustila; da hrvatsko iseljeništvo iz prethodnih generacija nije samo bankomat, nego su to ljudi kojima je Hrvatska dužna dati ne samo mogućnost da se vrate i djeluju u domovini svojih otaca, nego i osmisliti programe koji će jezične, kulturne i duhovne veze s novim naraštajima još više osnaživati. Kada bi vlasti u minimalnom demokratskom duhu uzele u obzir razmotriti zahtjeve referendumskih inicijativa, zacijelo bi se dogodila blagotvorna spoznaja da nisu sve stotine tisuća građana potpisnika inicijativa marginalci i periferija, nego da su to većinom demokrati koji su se za opće dobro čak izložili političkomu i medijskomu progonu. Ne bi li se u takvu dijalogu s »periferijom« razotkrila i velika zabluda: da sudbinu Hrvatskoj ne kroji politička i društvena većina, nego periferija centra starih struktura?
