– Oho, šuro, piješ čarobni napitak? – u rano jutro neradne subote isplanirane za radnu akciju proljetnoga čišćenja punčeve šupe, zatječem »Sina Oluje« kako stisnutih očiju ispija veliku žlicu nečega. – Ili… dijetalno onesvješćivanje »pod firmom« korizmenog osvješćivanja?
– Blja… pfff… to je maslinovo ulje s limunovim kapima – pući s gađenjem šuro usne – za dobru probavu i dug život!
– Ma daj? To sad za neki »blitvarski« dug život? – lupkam ga po leđima da mu lakše klizne nasilu progutano. – Pa zar nisi do lani propovijedao režanj češnjaka svako jutro?
– Sad ga uzima navečer – zaštitnički se javi njegova ženica Jasna – da mu nije na prazan želudac. Al’ jasno da bez češnjaka nema dugovječnosti!
– Je, a u pola dana sigurno uzmeš još vitamine i kalcij? Pa, šuro moj, ti ćeš nadživjeti Nou i Abrahama zajedno, a svaki je imao tristo godina »minimalis«!
– Rugaj se ti, najpametniji »pametnjakoviću«, ali zar ti nije i doktor rekao da bi ti češnjak dobro činio? – ženica mi Jelica koristi »gužvu u kaznenom prostoru« da me pred svima oblati zbog odbijanja zdravih navika. – I žlica meda! Uvijek mu govorim neka svaki dan uzme žlicu meda! Evo, i stric Anton u osamdeset petoj pješice nedjeljom »skakuće« do crkve i ljeti se još kupa u moru, a cijeli je život uzimao žličicu meda svaki dan!
– I ima tihu ženu… – promrmlja punac pa glasno nastavi: – Ja sam za rakiju! Svako jutro jednu čašicu, to je prava terapija! Pa i baba Ikača, ona iz novina, veli da je doživjela stotu »samo zato što je svaki dan pila po šljivovicu«! Ja bih onda mogao i sto i deset, jer nekad popijem i dvije…
– Daj, tata, sve izvrćeš na šalu! – Jelica i dalje koristi trenutak za moj javni preodgoj. – Nisu ljudi bedasti, i kroz stoljeća već su naučili te prirodne načine kako da si poboljšaju kvalitetu života i produlje život. A ovaj moj Vilko, skočio mu i tlak, i šećer, i kolesterol, i… Svejedno, ništa me ne sluša! A samo žlicu meda i režanj češnjaka…
– I žlicu maslinova ulja, bučino za prostatu, brusnicu za mjehur, sikavicu za jetricu… – brzogovoreći joj preuzeh štafetu. – Pa šparoge, naribani đumbir, ljekovitu sirutku… I naravno, svakog jutra šaku orašastih plodova, sok od cikle, kap crnog vina, žlicu meda, jabuku bez špricane kore i pločicu crne čokolade za metuzalemsku dugovječnost bez kraja i konca! Pa ljudi mili, kad bih uzimao sve to, ne da bi mi se produljio život, nego bi mi jutro trebalo trajati do tri popodne! Ni na posao ne bih stigao, a želudac bi mi izgledao kao police supermarketa nakon totalne rasprodaje artikala s izlaznim prolaznim rokom trajanja! Doktori bi na mojoj obdukciji svi od zdravlja progovorili na pet stranih jezika i napisali nove doktorate bez plagiranja! Pa od svega toga što bi meni moja Jelica nagurala, produljio bih si vijek skoro do granice onih prvoboraca NOB-a, koji i danas primaju boračke mirovine za Sutjeske i Neretve!
– To misliš na statiste iz filma? I na Jožu, »Broja Jedan«, naravno… – punac dočeka moj trenutak uzimanja zraka. – Ma, velim ti ja, samo po jednu rakijicu i nemaš straha! Nemoj biti kao ova moja »stara«, ona neće sa mnom…
– Daj mama, ti mu reci – prekine punca kći, Jelica moja, tražeći spas kod majčice i punice mi – tome mome tvrdoglavcu, da si uzme nešto za zdravlje, za dulji život…
– Imam ja pravi recept za dulji… Ma, za najdulji život! – dočeka punica da poentira. – Svakog jutra i večeri redovito »uzimati« molitvu, a nedjeljom misu i obiteljsku krunicu… I eto ti najduljega života, vječnoga!
