Prigovaranje povlasticama uvijek krije u sebi opasnost nekritičkih prigovora da se nekima negiraju određene zasluge koje se ne smiju zaboravljati. Zato treba naglasiti da sve treba imati svoju mjeru i granicu, koju određuje opće stanje standarda prosječnoga građanina i materijalne mogućnosti gospodarstva. Takve situacije obično nastaju u slučajevima pada standarda zbog ratova, globalnih epidemija, poplava, požara ili potresa. U tim okolnostima nastaje stanje u kojem određene socijalne skupine, pa i pojedinci, prema lokalnim ili regionalnim kriterijima, sindikati, pa i udruge umirovljenika, žele izuzeti neku skupinu od većine, dakle na neki je način zaštititi kao iznimku.
Tada iznimke mogu postati pravilo i postati brojčano znatna skupina u odnosu na većinu. Ta želja za povlaštenim izdvajanjem u posebnu skupinu nosi opasnost od ugrožavanja načela opće pravednosti, koje jamče ustavi svih demokratskih država.
Političke strukture vođene demagogijom, ponekad zbog »putra na glavi«, ali i oporba, svi u želji održavanja na vlasti ili dolaska na vlast, obećavaju, nude ili dijele neka prava manjinskim skupinama, na teret većine građana, pa povlastice manjina mogu postati nepravde za većinu. Međutim, tada svi žele biti povlašteni, odnosno proglašeni žrtvom, dakle manjinom. Tako se dolazi do povećavanja broja korisnika povlastica.
Zato bi u slučajevima gospodarskih kriza, inflacije i općega pada standarda povlastice trebalo pomno preispitati i zaustaviti njihovo širenje. U protivnom je moguće postati sve sličniji bivšoj državi. Nažalost, napuštanjem staroga sustava povlastica bivšega poretka nije se zaustavilo širenje povlaštenih prava i uvođenje novih prava.
Povijesno uspoređujući reforme samo u mirovinskom sustavu bivše države, ništa se bitno nije promijenilo, uspoređujući 1945. i 1991. godinu. Godine 1945. također se započelo s izgradnjom jedinstvenoga mirovinskoga i invalidskoga sustava osiguranja, no brzo se skrenulo u zapostavljanje jednih i pogodovanje drugima. Najprije se pritisnulo seljake tjeranjem u radne zadruge, oduzimanjem zemlje i provedbom kolektivizacije. Nakon nekoliko godina od toga se odustalo.
Nakon toga počele su se izdvajati pojedine skupine koje su isticale svoje zasluge za »oslobođenje domovine i naroda«. Tražile su se i priznavale posebnim propisima povlaštene mirovine i druga prava. Propisivali su se blaži uvjeti za mirovine, priznavao se viši postotak mirovine za manje staža, obračunavao se kao povoljniji petogodišnji ili jednogodišnji prosjek za izračun mirovine umjesto desetgodišnjega prosjeka, davali su se posebni dodatci za povećanje mirovine, priznavala se zajamčena osnovica za izračun mirovine i slično.
Priznavanje takvih prava i donošenje posebnih propisa za takve povlaštene skupine imalo je sve karakteristike staleških povlastica prethodnih društveno-ekonomskih uređenja feudalnoga doba i ranoga kapitalizma. Brojne su se skupine određenih političkih ili socijalnih karakteristika nastojale ubaciti u povlaštene. Započela je »proizvodnja« ondašnjih osloboditelja, kako partizana tako i suradnika narodnooslobodilačkoga rata. Dogodila se apsurdna situacija pa je netko domišljato ustvrdio: »Da je partizana i suradnika rata 1943. godine bilo toliko koliko ih je 1963., Hitler bi izgubio rat već 1943.« Sve je trajalo do 1991. g., odnosno do kraja bivše države.
Kada se već počeo nazirati raspad bivše države, pojedine strukture ondašnjih vlasti počele su predlagati da se neka prava povlaštenih prošire i na njihovu djecu, pa i unučad. Nitko se tada nije tomu ozbiljno usprotivio iako bi to proširenje bilo nepravda prema većini stanovništva. Naime, padom standarda neke su se tada povlaštene skupine nastojale zaštititi i osigurati tobože stečenim pravima. Nije se uspjelo u tome jer se država raspala. Ako je tako bilo u bivšoj državi, ne bi se trebalo slično događati u novoj.
Danas ukupno gospodarsko stanje također nameće potrebu štednje, a ne zaduživanje. No unatoč tomu postaju sve glasniji zahtjevi (sindikati i udruge umirovljenika) za proširenjem nekih prava kao što su božićnica, uskrsnica, 13. plaća i 13. mirovina. Valja upozoriti da su zahtjevi za povećanjem plaća i mirovina opravdani, osobito onih najnižih, ali samo kao redovita mjesečna primanja. Posebice se to odnosi na plaću koja je i temelj za izračun visine mirovine. Naime, 13. plaća kao dodatno posebno pravo radnika u pravilu je izuzeta iz obveze plaćanja doprinosa pa se ne bi ni uzimala kod izračuna visine mirovine. Neumjesni su i zahtjevi da se mirovine ponovno izračunavaju prema desetogodišnjem prosjeku plaća jer bi se napustilo načelo da je mirovina rezultat rada i uplaćivanja doprinosa tijekom cijeloga radnoga vijeka. To je napušteno u svim demokratskim državama zapadne Europe. Korisnije bi bilo da se u obračun prosjeka plaća uzima i plaća u zadnjoj godini prije umirovljenja u slučajevima kada nije ostvareno svih 12 mjeseci u toj godini. Tada bi osiguranici ravnomjerno odlazili u mirovine tijekom cijele godine jer ne bi čekali kraj godine i tako početkom iduće godine stvarali »uska grla« neažurnosti, odnosno pritisak na stručne službe koje donose rješenja o pravima.
Ako se pođe od općega stanja standarda i zaduženosti države, ali i svakoga građanina posebno, povlastice bi trebalo preispitati, a prigodna povremena davanja zaustaviti.
