U jednom od najstarijih marijanskih prošteništa sjeverne Hrvatske u Kloštru Ivaniću, odnedavno svetištu Sisačke biskupije, u kojem se pobožnost Majci Milosrđa iskazuje više od osam stoljeća, posebno se svečano slavi svetkovina Marijina uznesenja na nebo. No osim brojnih vjernika koji se okupljaju na misna slavlja toga dana, o pobožnosti i čašćenju Majke Božje svjedoči i Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanićke iz 18. stoljeća koja se čuva u pinakoteci samostana franjevaca Provincije sv. Ćirila i Metoda koji upravljaju župom i svetištem. Svjedočanstva vjerničkoga uvjerenja u zaštitu i pomoć Djevice Marije, kojoj se utječu s povjerenjem, sa 59 zapisanih čudesa između 1757. i 1782. godine, sada nakon 260 godina otkrivaju za što su prije gotovo tri stoljeća vjernici zazivali zagovor Blažene Djevice Marije.
Poznato je da je Knjigu čudesa počeo voditi župnik Franjo Vlahović koji je od 1733. do 1761. bio ivanićki župnik, a nastavio je to činiti i njegov nasljednik Matija Vlahek (1762. – 1771.) te još jedan nepoznati pisar, a u to je vrijeme štovanje bilo vezano uz sliku i kip Blažene Djevice Marije. Štovanje Majke Božje bilo je osobito izraženo i ranije jer su se Ivanićkoj Gospi utjecali branitelji u protuturskim ratovima i turski zatočenici. No Knjiga čudesa ima zapisana uslišanja koja su vjernici zadobili posredovanjem Marije Majke Milosrđa u kloštarskom svetištu…
Sadašnji pastoralni tim franjevaca – župnik i gvardijan fra Robert Ćibarić te župni vikari fra Kruno Kašnar i fra Franjo Vuk – izrazili su posebnu želju da ti stari zapisi i svjedočanstva budu dostupni i danas, pa su se angažirali u tom poslu. Članici mjesnoga bratstva OFS-a iz Kloštra Ivanića profesorici hrvatskoga jezika Mirjani Benković Malečić povjerili su prevođenje, a cijelim je projektom koordinirao župni vikar o. Vuk.
»Ni ovdašnji stanovnici nisu baš upoznati s Knjigom čudesa i pobožnost Majci Božjoj Ivanićkoj kao da je kroz sve godine zamrla, mnogi ostanu iznenađeni kada se spomene da imamo zapisana ta svjedočanstva o uslišanjima iz 18. stoljeća. Zato u posljednje vrijeme svake subote nastojimo predočiti našim vjernicima, ali i široj javnosti, što imamo sve zapisano u tom dokumentu, pa na misnom slavlju kroz homiliju tematiziramo jedno od svjedočanstva uslišanja. Naši su vjernici jako zainteresirani. Plan je i da publiciramo ta svjedočanstva sada kada su prevedena. Možda i to pridonese dodatnomu oživljavanju toga svetišta koje ima dugu tradiciju«, kaže o. Vuk (36), koji je prošle godine stigao u Kloštar Ivanić i odmah se zainteresirao za Knjigu čudesa.
U knjizi su, kaže o. Vuk, zapisana raznolika čudesa – od zaziva za očuvanje zdravlja i izlječenje od različitih bolesti do zavjeta za situacije i nenadane nesreće u kojima su se našli vjernici, poput zapisanoga svjedočanstva majke čije se dijete utopilo u jezercu te je po majčinu vapaju Gospi Kloštarskoj oživjelo nakon što tri sata nije disalo… Da je riječ o mnogobrojnim čudima svjedoči i uvodni tekst u kojem stoji da je starinski kip Marije Ivanićke činitelj čudesa: »Neka ovo posvjedoče tolika srebrna tijela, tolike oči, tolika prsa, tolike noge i ruke, skovana i ovamo donijeta kako bi se pokazala pobožnom ljudstvu i ovdje objesila. Zašto ne drugi znak nego Marija Ivanićka koja je pomogla i oslobodila od sljepoće, boli i nevolje, poštovane odnosno visoke krajine Zrinske, Kostajničke i Petrinjske, hoću reći od slavne Slavonije koji svi u staro vrijeme nisu nigdje drugdje tražili pomoći ni zavjeta nigdje drugdje hodili nego k milostivom kipu Marije Ivanićke. Iz ovih i ostalih drugih čudesa i milosti može se spoznati da je Marija, ovdje nastanjena, naša prava pomoćnica u svim nevoljama i potrebama.«
Većina svjedočanstava ima imena i prezimena uslišanih vjernika, a navodi se i iz kojega su mjesta hodočasnici dolazili, a bilo ih je iz Petrinje, Čazme, Bjelovara… Tekstove u Knjigu čudesa zapisivali su župnici, a vjerodostojan su zapis onoga što je obično nakon propovijedi narod svjedočio o svojim doživljajima i uslišanjima u Kloštru Ivaniću. Većina njih donijela je i određeni zavjetni dar, a dio njih i danas se čuva u svetištu… Neka su svjedočanstva kraća: imaju po 3-4 rečenice, a neka duža i do 15 rečenica.
Knjiga čudesa zapravo je ukoričena bilježnica od 30-ak stranica s kožnatim hrptom, a osim što je važan dokument koji govori o pučkom vjerovanju, govori i o zdravstvenim, društvenim i gospodarskim prilikama 18. stoljeća i odličan je primjer hrvatskoga kajkavskoga jezika u ivanićkom kraju. Tek je na uvodnoj stranici napisano na latinskom jeziku nekoliko redaka, ali rukopis je pisan starom kajkavštinom. Franjevac Vuk kaže: »Bilo je jako teško dešifrirati rukopis, neke su riječi bile doista nečitke, a i sve prevesti na suvremen i današnji jezik nije bilo jednostavno, no to smo uspjeli zahvaljujući profesorici Benković Malečić. Dok se nije ušlo u rukopis, bilo je jako teško. Ipak nakon dva mjeseca predana rada uspjeli smo. Koristili smo se i tehnologijom, svaku smo stranicu fotografirali i onda smo mogli povećano gledati svaku riječ.« U nastavku su integralni dijelovi iz Knjige čudesa koji otkrivaju detalje o uslišanjima.
»Iz župe Osekova posvjedočila je jedna žena. Budući da je ona u tako velikim nevoljama i bolesti bila postavljena i prikovana uz svoju postelju, ne samo jednu, dvije ili tri godine, nego čitavih petnaest godina. Bila je odbačena od svih svojih i nije imala nikakve podvorbe. Promišljala je o ovim nevoljnim liječenjima i zagovarala se u mnogim crkvama. Od nevolja i bolesti nije spoznavala nikakvog poboljšanja nego je čula od drugih ljudi koji su na Veliku Gospu bili u ovoj svetoj crkvi da Marija Ivanićka daje i dijeli mnoge milosti svima koji se k njoj utječu. Uzdahne bolesna žena sva suha, i sličnija mrtvom nego živom te s pravim ufanjem zazove Mariju Ivanićku. I žena, koja je godinama ležala, do večeri je izašla iz postelje i kroz tjedan dana sama je ovamo donijela dar« (svjedočanstvo br. 3).
»Može se posvjedočiti da je Marija velika pomoćnica svima onima koji se njoj preporučuju. Ovo svjedoči ona žena koja je oko petnaest godina podnosila veliku bol na svojim očima toliko da je sve što je imala potrošila na ljekarije. I kamo su naši ljudi odlazili u crkve, tamo se i ona sirota zagovarala. Ali uzalud jer nije spoznavala nikakve pomoći, nego je izgubila i ono malo vida što je još imala na svojim očima. I tako je postala sirota stara sljepica. Spoznala je da više nikad neće vidjeti niti pronaći lijek. Na sreću, počeli su se ljudi razgovarati da na Malu Gospu idu Ivanečkoj Starinskoj Majci Božjoj. Ona uzdahne i zazove Mariju: ‘Ah, milostiva Majka Starinska, pomozi mi i daj mi progledati da te i ja budem mogla pohoditi!’ Posluhne Marija prošnju sljepice i kroz tri dana progleda te s drugim ljudima bez ikakvog vođenja, došla je ovamo i Mariju darovala« (svjedočanstvo br. 8).
»Čovjek više Siska, star oko pedeset godina, svjedočio je pred oltarom u ovoj svetoj crkvi s velikim plačem da je čitavih pet mjeseci bio u strahu i nikada nije imao nikakve sigurnosti. Mnogo je puta bio nagovaran od paklenog vraga na zdvajanje o Bogu, više puta da se ubije, objesi ili da nekog zakolje. Ljudi su ga nagovarali da se uzda u Boga, ali sve uzalud. Nikako nije mogao doći k sebi, nego je gledao onako mrsko i plaho kao da je bio zaogrnut nečistim duhom. Ali eto sreće, počeli su se ljudi među sobom razgovarati da idu u Ivanić na Veliku Gospu. On, siromah, uzdahnuo je: ‘O, milostiva Starinska pomoćnice, Marijo Ivanićka, razveseli me i ohrabri, otjeraj od mene paklenskog duha. I ja hoću tamo poći, pohoditi tvoju svetu crkvu i tebi ondje zahvaliti.’ Kako je bio uzdahnuo, u isti je čas postao zdrav« (svjedočanstvo br. 17).
»Svjedočila je žena iz Švecove kuće, iz domaće župe da je njeno dijete zadobilo tako strašnu nevolju na nogama da su njegove nožice bile mrtve sve do koljena i ni na kakav način dugo se vremena nije moglo uprijeti nego se kao lazar vuklo po kući na koljenima. Njegova majka je tražila i kupovala ljekarije s kojima ništa nije učinila niti je djetetu pomogla dok se ovamo nije utekla i istog časa dijete se podiglo na noge i postalo zdravo« (svjedočanstvo br. 36).
