U relativno kratkoj apostolskoj pobudnici »Laudate Deum« (»Hvalite Boga«), objavljenoj 4. listopada, na blagdan sv. Franje Asiškoga, papa Franjo obratio se svim ljudima dobre volje. Tekst je podnaslovljen »O klimatskim promjenama«. U pobudnici Papa je podcrtao temeljnu orijentaciju svojega pontifikata, a to je misao da su briga za okoliš i briga za čovjeka – posebno za siromašne – nerazdvojne. Nakon filozofskoga i teološkoga utemeljenja integralne ekologije u enciklici »Laudato si’« cilj »Laudate Deum« ponajprije je podcrtati stvarnu opasnost i ugrozu, stoga tekst donosi obilje podataka o povećanju emisije stakleničkih plinova, osiromašenju oceana i neuspjehu dosadašnjih međunarodnih konferencija COP u smanjivanju destrukcije ekosfere. Međutim, Papa nije propustio uputiti kritiku onima koji svaljuju krivnju za ekološke probleme na siromašne, »jer oni imaju mnogo djece«, onima »koji bi čak pokušali riješiti problem sakaćenjem žena u manje razvijenim zemljama«. Na tom tragu u tekstu je primjetna kritika »čovjekoubilačkoga pragmatizma« koji rješenje ekološke krize traži u eliminaciji ljudskih bića.
Struktura je pobudnice sedmodijelna; nakon uvoda slijedi šest poglavlja: Globalna klimatska kriza, Rastuća tehnokratska paradigma, Slabost međunarodne politike, Klimatske konferencije: napredak i neuspjesi, Što očekivati od COP28 u Dubaiju?, Duhovni poticaji.
Pobudnica se može razumjeti i kao svojevrstan odgovor na izostanak poboljšanja ekološke situacije od enciklike »Laudato si’« iz 2015., kao i odgovor onima – pa i unutar Katoličke Crkve – koji relativiziraju ili čak poriču ekološki problem. U prvom i drugom poglavlju Papa se poslužio tomističkom metodom; prvo navodi postavke i argumente koje treba opovrgnuti te ih kasnije pobija vlastitim argumentima. Uvod donosi temeljni okvir razmišljanja o ekologiji, a to su evanđelje i svjedočanstvo sv. Franje Asiškoga. »Hvalite Boga zbog svih njegovih stvorenja«, prva je rečenica pobudnice, koja svoje opravdanje pronalazi u evanđeoskim odlomcima iz Mateja 6 i Luke 12 u kojima Isus navodi ljepotu poljskih ljiljana koje je Bog raskošno odjenuo i napomenuo da vrapce koji se prodaju za novčić Bog ne zaboravlja. Slijedi konstatacija da se u osam godina zabrinjavajuće stanje nije promijenilo nabolje. Papa je prigodno citirao tri skupine biskupa – Sjedinjenih Država, Amazonije i Afrike; svi su utvrdili da ekološka kriza utječe na ljudske živote, a afrički biskupi i da su klimatske promjene »tragičan primjer grijeha struktura«. Klimatska kriza, zaključuje Papa, globalni je društveni problem koji je »intimno povezan s ljudskim dostojanstvom«, posebno zbog toga što od njegovih posljedica najviše stradaju najranjiviji pojedinci i skupine.
U prvom se poglavlju jasno navodi kako su, usprkos svim pokušajima poricanja, »znakovi klimatske krize prisutni i očiti«. Kao odgovor onima koji kažu da je uvijek bilo međurazdoblja ekstremne promjene temperature Papa citira službene podatke kako bi pokazao da nije zabilježeno da bi se ta pojava toliko ubrzala kao posljednjih sedamdesetak godina. Od polovice 19. stoljeća, značajne industrijalizacije, temperatura počinje rasti. Papa Franjo opovrgava tezu da će odbacivanje fosilnih goriva dovesti do nestanka radnih mjesta te podsjeća da nedostatak informacija unosi zbunjenost. Također osuđuje pojavu da se »kao i obično, stvara privid da je sve pogrješka siromašnih«, a podatci jasno pokazuju da bogatije zemlje emitiraju višestruko više stakleničkih plinova od siromašnih. »Ne može se više sumnjati u ljudsko, antropičko, podrijetlo klimatske promjene«, zaključuje Papa.
U prvom je poglavlju istaknuto da su neki učinci klimatskih promjena već nepovratni: povećanje temperature oceana, zakiseljenje i osiromašenje oceana kisikom, smanjenje ledenih kapa. Iako se apokaliptični scenariji za sada ne mogu jednoznačno dokazati, oni ostaju mogućnost, upozorio je Papa. Svepovezanost fenomena, na koju je upozorio u enciklici »Laudato si’«, dodatno je potvrdila pandemija koronavirusa. U drugom poglavlju obnovio je kritiku tehnokratske paradigme, uvjerenja da napredak tehnologije sam po sebi donosi dobro i istinu te pothranjuje »ideju beskrajna i neograničena rasta, koja se pokazuje toliko privlačnom ekonomistima, financijerima i stručnjacima za tehnologiju«. No resursi poput litija i silicija, o kojima ovisi sofisticirana tehnologija, nisu neiscrpni. Srce je problema ideologija koja postaje opsesijom: »povećati ljudsku moć onkraj bilo čega zamislivoga, za koju je neljudska stvarnosti puki resurs, čovjeku na raspolaganju«. Upravo protivno, sve što postoji dar je za koji bi ljudi trebali biti zahvalni, poručio je Papa. Puko povećanje moći nije ujedno napredak.
Citirajući višekratno »Laudato si’«, papa Franjo podsjetio je da tehnološki napredak nažalost nije popraćen napretkom u odgovornosti, vrijednostima i savjesti. Protivno tehnokratskoj paradigmi, »svijet koji nas okružuje nije predmet iskorištavanja, za neobuzdanu uporabu i neograničenu ambiciju«. Ljudska bića treba prepoznati kao dio prirode, uključena u nju i u stalnoj interakciji s njom. Zato na tragu enciklike Papa objašnjava da zdrava ekologija dolazi iz interakcije ljudi i okoliša: »ljudi na neki način preoblikuju okoliš a da ga ne unište ili ugroze«. Etička dekadencija u pogledu moći poticana je lažnim oglašavanjem, »korisnim alatima u rukama onih koji raspolažu s više resursa, kako bi oblikovali javno mnijenje«. Oni nemaju istinskoga interesa za dobro ljudi, nego tek kratkoročnu zaradu uz što manje ulaganja. Pritom se zlorabi pojam meritokracije – u perverznoj logici, nekolicina bogatih i moćnih smatra da se ne trebaju brinuti za opće dobro jer su osigurani financijskim sredstvima do kojih su došli vlastitim radom i sposobnostima. No tada se postavlja pitanje smisla njihove egzistencije na Zemlji, poručio je Sveti Otac.
Treće je poglavlje posvećeno međunarodnoj politici, tj. multilateralizmu odnosno suradnji između država. Papa se izjasnio protiv koncentracije moći u jednoj osobi ili instituciji, a prednost je dao učinkovitoj mreži dionika odlučivanja. Kao što je već naznačeno u enciklici, postojeće globalne strategije donijele su više individualizma, a manje integracije. U tom smislu udruge civilnoga društva mogu donekle nadopuniti djelovanje međunarodnih institucija. Papa Franjo traži buđenje multilateralizma »odozdo«, a ne tek multilaterizma elita. Pozdravlja činjenicu da je »postmoderna kultura stvorila novu osjetljivost prema ranjivima«. Ponovio je tezu enciklike »Fratelli tutti« da je vrhovna vrijednost osoba i njezino dostojanstvo, bez obzira na okolnosti. Pohvalio je model prema kojem građani kontroliraju političku moć, no pozvao je i »staru diplomaciju« kao pomoć u međunarodnoj suradnji oko ekoloških pitanja.
Cijelo je četvrto poglavlje posvećeno »konferencijama različitih stranaka« o klimatskim promjenama, od Rija de Janeira 1992. pa do COP26 u Glasgowu 2021. i COP27 u Sharm El Sheikhu 2022. Strateški ciljevi nažalost nisu ostvareni; unatoč pregovorima, emisije stakleničkih plinova nastavile su se povećavati. Iduća konferencija u Dubaiju, kojoj je posvećeno 5. poglavlje, otvara novu nadu da će se prelazak na obnovljive izvore energije ubrzati. Papa je apelirao na »sposobnost ljudskih bića da nadiđu svoje sitne interese i misle u većim razmjerima«. Pritom je bio realističan te ustvrdio da pozitivni društveni procesi moraju ispuniti tri kriterija: biti drastični, intenzivni i računati na svačiji angažman.
