Čak bi i političkim stratezima na rubu čuda moglo zvučati (malovjerni će reći da je to plod tek puke slučajnosti) da je u Hrvatskoj došlo do neviđenoga razvoja događaja, i to praktički samo nekoliko dana nakon što je novi Hrvatski sabor konstituiran i nakon što je najavljeno kakav će biti sastav nove izvršne vlasti. Najprije je u nedjelju 19. svibnja mrežna platforma CroFacta, nastala s ciljem provjere točnosti informacija u hrvatskom, a i širem medijskom prostoru, objavila znanstvenu istragu sa zaključkom da su neutemeljene određene tvrdnje na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, a tiču se ponajprije odnosa tadašnjih vlasti prema građanima srpske narodnosti iz doba 1941. godine.
Čuđenje je tim veće ako se zna da je riječ o istraživačkom projektu koji provodi Leksikografski zavod Miroslav Krleža u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskoga rata, a u cijelosti se financira iz fondova Europske unije. Ubrzo je nakon prenošenja objave CroFacte u Večernjem listu, već u utorak 21. svibnja, ravnatelj Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac podnio ostavku. Gotovo je na rubu čuda to što se nekoliko uglednih hrvatskih ustanova uspjelo udružiti u promicanju povijesne istine, to jest u pothvatu dekonstruiranja povijesnih laži, a još je »čudnije« što se projekt oslobađanja hrvatskoga društva, povijesti i kulture od laži događa uz financiranje Europske unije koja posljednjih godina više stremi globalizmu nego učvršćivanju nacionalnih identiteta. Čudi i brzina – jer sudeći po prvim danima nakon konstituiranja Sabora, odnosno Vlade, požurilo se da dođu do izražaja obrisi naravi nove izvršne vlasti. Doda li se tomu da je najavljeno da se napokon stječu preduvjeti za muzej posvećen žrtvama komunizma, upravo se događa povijesna šansa da napokon u Hrvatskoj dođe do završne dekonstrukcije jugoslavenskoga mentaliteta, počevši od institucija. Ta dekonstrukcija počela je oslobađanjem generala Ante Gotovine i Mladena Markača 2012., ali je sve ubrzo stalo jer su ulazak u Europsku uniju 2013. pratila nažalost masovna iseljavanja građana. Mijenjale su se otada vlade i nizale korupcijske afere koje nisu dopustile da društvo i strukture prodišu. Veliki nacionalni športski uspjesi proteklih godina bili su tek utjeha usred drame koja se događala u pozadini društvenih zbivanja.
U prvim programskim izjavama koje dolaze iz nove Vlade Republike Hrvatske fokus se i dalje stavlja na materijalni napredak u Hrvatskoj. On jest važan, ali nije presudan. Da su hrvatski građani spremni i na dekonstrukciju struktura koje šire učmale vrijednosti relativiziranja ljudskoga života vidljivo je ovih dana na manifestacijama koje organizira inicijativa Hod za život; kako za živote koji dolaze tako i za živote koji su ugašeni, po ordinacijama i (po)ratnim stratištima.
Na hodovima za život i svibanjskim komemoracijama okuplja se više razdraganih ljudi nego na predizbornim skupovima ili sindikalnim prosvjedima, pa je samo jedan pogled na mnoštvo koje hoda dovoljan za ohrabrenje u nadolazećim pothvatima.
Hrvatska je opet, osnažena temeljnim opredjeljenjem za život i ponosna zbog brojnih športskih i kulturnih uspjeha, spremna na dekonstrukciju nekadašnjih utjecaja. No ona ne bi trebala teći sporo – jer pokazalo se da je sposobnost prilagodbe starih struktura novim vremenima zavidno brza, pa čak i mimo izbornih rezultata koji bi govorili suprotno. Dosad se nebrojeno puta pokazalo točnim da vladavinu prava u zajednici civiliziranih naroda ne mogu provoditi ni političke i građanske elite koje bi bile pod utjecajem frakcija nekadašnjega totalitarnoga sustava ili pod utjecajem izvana, a nije tajna da Hrvatska još ima nepotpuno demokratizirane političke stranke u kojima članstvo ne smije reći što misli. Vrijeme je stoga za potpunu demokratizaciju političkoga i javnoga prostora, počevši od preobrazbe pojedinih institucija koje, kako neki kažu, danas više služe da bi kontrolirale, a manje da bi servisirale građane i društvo. Ne će biti lako – ali tko je uopće rekao da hoće?
