U suvremenoj Hrvatskoj manipulira se gotovo svime, pa tako i kulturom, kulturnim i »kulturnim« ostvarenjima, pa nisu rijetke pojave javnih sukobljavanja i produbljivanja podjela zbog ostvarenja koja bi trebala biti kulturna. Premda Hrvatska, u odnosu na usporedive narode, ima rijetko bogatu, vrijednu i raznovrsnu kulturnu baštinu te iznimno dragocjeno kulturno nasljeđe, recentna je kultura u javnosti ponajprije prisutna i popularizirana po ekscesima. Mnogo je naznaka da recentna kultura, po svojim proizvodima i djelatnicima, još uvijek uvelike nije prošla kroz tranzicijsko čišćenje, pa je sve više izložena smišljenim manipulacijama i zloporabama. Premda se baš na području kulture, po mnogim pokazateljima i po svjedočenju dobro upoznatih osoba i institucija, veoma mnogo proračunskoga novca zlorabi na različite načine, ipak su najveći problem recentne hrvatske kulture »kulturni« ekscesi, manifestacije koje se predstavljaju kao kulturno stvaralaštvo, a zapravo nisu dosegnule ni najniži kulturni, umjetnički prag. Budući da u Hrvatskoj stalno ima »kulturnih« ekscesa, nameće se pitanje koji je zapravo njihov cilj, odnosno komu zapravo služe ti ekscesi. To su tako ozbiljna pitanja da se tiču svakoga dobronamjernoga hrvatskoga građanina, a posebno svih odgovornih na svim razinama državne vlasti.
Vrlo brzo po uspostavljanju samostalne Hrvatske dnevni listovi i drugi mediji sveli su na minumim kulturne priloge i kulturne rubrike, a događanja na području kulture počeli su mahom tretirati bez potrebnih predznanja, površno, senzacionalistički i manipulativno. Mediji koji su se politički svrstali na ljevicu, a takvih je u Hrvatskoj najveća većina, počeli su favorizirati kulturne i »kulturne« uratke ako su bili plod autora i »autora« iz njihova jata te istodobno prešućivati ili omalovažavati postignuća pripadnika izvan lijevoga jata. Ti su mediji npr. uratku jedne mlade spisateljice opjevali kao »roman« premda je autorica svoj tobože umjetnički tekst iskoristila da pod punim i pravim imenom i prezimenom lažno optuži svećenika vjeroučitelja. Ozbiljni i kompetentni književni kritičari, da su bili pitani, nikad ne bi mogli odobriti objavljivanje kao književnoga djela teksta koji je očito zloupotrijebljen da bi doslovno napao i optužio sasvim konkretnu osobu. Medijski »književni kritičari« taj su uradak uzdizali s mnogo farizejskoga tamjana vjerojatno baš zbog toga ujeda jednoga konkretnoga svećenika, a ne zbog razine umjetničkoga izražaja, ako se o njemu može govoriti.
»Umjetnost ne može biti slobodna od umnih zakona, jer bi to značilo besmislenu zbrku; ne može biti slobodna od umjetničkih zakona, jer bi tad bila tvornički proizvod, uredski spis ili bezoblična pisarija; ne može biti, napokon, slobodna od moralnih zakona, jer se na njima osniva poredak svijeta«, napisao je Luka Brajnović, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, još g. 1950. (u članku »O deontologiji književnika« u reviji »Osoba i Duh«). Po tim Brajnovićevim kriterijima spomenuti tekst nikada ne bi mogao biti svrstan kao »roman« jer su u tekstu pogaženi umjetnički zakoni, pitanje je koliko su u tom tekstu zbog toga prozivanja konkretnoga svećenika poštivani i »umni zakoni«, a očito nisu poštivani ni moralni zakoni.
Po relevantnim Brajnovićevim kriterijima ne može se govoriti o umjetničkom djelu ni u realizaciji više kazališnih predstava, među kojima je najnovija ona koja je šest osoba iz hrvatskoga javnoga života okitila svinjskim glavama. Budući da ta predstava ne spada u umjetnost, treba je prepoznati kao javnu manifestaciju, koja, jer nije umjetnost, nema pravo skrivati se i štititi se slobodom govora ili umjetničkoga izričaja. Ta je predstava smišljena provokacija, javno vrijeđanje konkretnih osoba s imenom i prezimenom, tipičan primjer zloporabe kazališta za obračun s neistomišljenicima. Ta predstava može se prepoznati kao izrazit uradak tzv. socrealističke umjetnosti, koja i nije bila umjetnost, nego sredstvo za politički i ideološki obračun s neistomišljenicima koje se doživljava ne samo kao protivnike, nego kao neprijatelje koje treba eliminirati.
Ne treba posebno isticati kako bi po Brajnovićevim kriterijima prošli npr. dokumentarni film »15 minuta – Masakr u Dvoru« ili igrani film »Ministarstvo ljubavi«, jer sve umjetničko pada već na prvom kriteriju zdravoga razuma, a da se ne govori o kriteriju moralnih načela. Po tim kriterijima pozornost privlači i postavljanje na kazališne daske romana »Sjećanje šume«. U tu predstavu, kako su naveli mediji bez ikakve povezanosti s izvornim tekstom samoga romana, uvedeni su brojni uniformirani ustaše i partizani. Zdrav razum i moralna načela tražili bi, osobito nakon krvavoga Domovinskoga rata, odmak od ustaša i partizana, jer sadašnja Hrvatska baš ništa nema ni s jednima ni s drugima jer je opstala samo zahvaljujući obrani u Domovinskom ratu. Oživljavanje ustaša i partizana ide na ruku samo još uvijek vrlo živoj i djelatnoj velikosrpskoj politici ili jugonostalgičarima koji se ne mire ni s kakvom samostalnom Hrvatskom. Ako hrvatski »kulturni« djelatnici lažno optužuju hrvatske branitelje kao u filmu »15 minuta – Masakr u Dvoru«, ili ako na kazališnim daskama bez ikakve umjetničke potrebe oživljavaju ustaše i partizane, nameće se pitanje: Koji je njihov cilj? Komu to oni služe? Po Brajnovićevim kriterijima u svim tim slučajevima ne može se govoriti o umjetnosti. Onda je dakle riječ o aktivizmu, o političkom djelovanju koje je na valu interesa Hrvatskoj neprijateljske politike. Zar su se hrvatske vlasti na svim razinama toliko srozale da sama Hrvatska čak financira politički aktivizam koji je izravno uperen protiv hrvatskih legalnih i legitimnih interesa?
