U prošlom je broju Glas Koncila objavio intervju s poljskim svećenikom dr. Piotrom Mazurkiewiczem, politologom na Sveučilištu kardinala Stefana Wyszynskoga u Varšavi i bivšim generalnim tajnikom Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE). Zbog širine i važnosti teme u intervjuu su dotaknute teme vezane uz njegovo predavanje na 20. susretu interkulturnoga dijaloga kluba pučkih stranaka u Europskom parlamentu s Crkvama i vjerskim organizacijama, koji je nedavno održan u Zagrebu. No dr. Mazurkiewicz se pokazao kao vrlo raspoloživ i svestran sugovornik. Tako su u razgovoru dotaknute i neke ključne teme vezane uz život Crkve u Europi, kao i neke teme iz vjerskoga i društvenoga života u Poljskoj.
Na crkvena pitanja u širem i užem smislu navela su politička pitanja, među ostalim fenomen da čak i političari i stranke koji se smatraju i definiraju kao (demo)kršćani »puštaju« zakone koji su protivni kršćanskomu viđenju čovjeka. »Broj kršćana u Europi«, odgovara dr. Mazurkiewicz, »i dalje je uvijek vrlo visok, oko 75 posto na razini cijele Europe. No to se ne vidi jer je riječ o formalnoj pripadnosti, u smislu da ljudi izjavljuju da su kršćani, tu i tamo odu u crkvu, s vremena na vrijeme možda se i pomole, ali svakodnevni život doživljavaju potpuno odvojenim od vjere. To je opća društvena pojava, opći društveni problem. Političari su pak samo dio toga, tj. žive u tom pogledu baš na isti način kao i mnogi drugi kršćani, čak i kad je riječ o političarima i strankama demokršćanskoga usmjerenja. Naime, pogledamo li djelovanje demokršćanskih stranaka u Europi, one često daju podršku zakonima koji su protivni etičkim shvaćanjima koja proizlaze iz kršćanske vjere. Tako je prošle godine njemački parlament, točnije koalicija u kojoj su bili demokršćani, ozakonio takozvane istospolne brakove. Spomenimo i jedan primjer iz nešto dalje prošlosti: ispod talijanskoga zakona o pobačaju mahom su potpisi katolika. Možemo, dakle, zaključiti da političke elite prate društveni razvoj.«
Sugovornik je u nastavku razgovora suočen s nekoliko pitanja vezanih uz djelovanje Crkve, a dadu se svesti na dva ključna: Kako se nositi s takvim stanjem i kako ga popraviti? Dr. Mazurkiewicz spominje misao koju je više puta isticao sadašnji papa u miru Benedikt XVI. »On je govorio da budućnost kršćanstva u Europi ovisi o kreativnim manjinama. To znači da ljudi koji čine takve kreativne kršćanske manjine moraju s jedne strane biti vjerni Isusu, a s druge dovoljno aktivni u društvu kako bi privukli ljude i pokazali put u budućnost. Čini mi se da i u političkom svijetu, pa i unutar različitih političkih skupina, trebamo takvih kreativnih manjina, ljudi koji su uistinu kršćani«, smatra dr. Mazurkiewicz.
Kao putokaz sugovornik je dozvao svoga velikoga sunarodnjaka sv. Ivana Pavla II. »Kad kažemo da je on izazvao pad komunizma, nije to učinio razgovarajući s komunističkim političarima. Kad je dolazio u Poljsku, nije obratio Jaruzelskoga. Što je činio? Uspostavio je kontakt s društvom. Mislim da tu treba tražiti ključ rješenja. Naši problemi u Europi izazvani su sekularizacijom društva. Ako su crkve u europskim zemljama prazne, jasno je da misao Crkve ne će moći imati velik utjecaj na političke tokove. Stoga smatram da uvijek trebamo djelovati na dvije razine. Prva je dugoročna, a to je evangelizacija pojedinaca i društva, to je misionarsko usmjerenje na koje poziva papa Franjo. No s druge strane ne smijemo zaboraviti da postoje takozvane elite, dakle svijet politike, kulture, medija… Moramo također biti u doticaju s tim skupinama. Posebno je važno da vjernici budu prisutni u tim svjetovima«, rekao je dr. Mazurkiewicz. »Na kraju krajeva«, dodao je, »i papa Franjo čini oboje: ide među ljude i ide među političare. Susreti s političarima nisu se u njegovu pontifikatu smanjili.«
Još jednom je sugovornik u tom kontekstu posegnuo za mudrošću svojega zemljaka. »Ivan Pavao II. je govorio: ‘Uspijemo li nekako ishoditi da neki zakon bude na liniji s kršćanskim viđenjem, a istodobno taj zakon nema podršku u srcu naroda, ljudi – taj je zakon mrtav.’ Dakle, ako smo usredotočeni samo na politiku, na utjecaj na zakone, elite, možemo malo usporiti proces dekonstrukcije kršćanske civilizacije u Europi. No ako je želimo ‘rekreirati’, ponovno oživjeti, moramo evangelizirati pojedince i društvo«, rekao je dr. Mazurkiewicz. I dodao: »Ne smijemo zaboraviti da zakoni mijenjaju društvenu misao i stajališta. Ono što je legalno polako se počinje doživljavati kao normalno, a onda i kao dobro. No sa stajališta Crkve zakoni nisu glavni instrument promjene društva. U središtu našega djelovanja mora biti osoba Isusa Krista i promicanje, posredovanje osobnoga susreta ljudi, pojedinaca i skupina, s Kristom. Taj susret mijenja svaku osobu, pa i političare.«
U okruženju koje je sve više prožeto sekularizmom, kao što je to slučaj u sve većem dijelu Europe, vjernici mogu reagirati na dva načina: na neki način naći zajednički jezik s okruženjem ili ga doživjeti kao prijetnju pa se zatvoriti, možda u stare obrasce. Posebno su svjetovni analitičari skloni, s obzirom na način kako se postavljaju prema spomenutoj dilemi, dijeliti ljude u Crkvi na »konzervativne« ili »tradicionalne« s jedne strane te »liberalne«, »progresivne« ili »otvorene« s druge. Vjerojatno nema boljega sugovornika za slična pitanja od svećenika koji je ujedno politolog. Pitanje je navelo dr. Mazurkiewicza u razmišljanja koja su dovela do nečega što bi se moglo nazvati temeljnim zaključkom razgovora…
»S jedne strane«, rekao je dr. Mazurkiewicz, »u Crkvi postoji velika različitost. Uvijek je tako bilo, primjerice s mnoštvom različitih redovničkih zajednica, duhovnih pokreta i slično. Dominikanac nije franjevac niti će ikada biti. Uvijek je, dakle, postojala pluralnost modela, načina kako konkretno biti vjeran Isusu. Možda to najbolje vidimo na svetcima. Ima tu političara, poput francuskoga kralja Ljudevita (Luja) IX., a ima i siromaha poput sv. Franje. U toj je različitosti od presudne važnosti znati očuvati vlastitu pripadnost i odanost jednoj jedinoj zajednici Crkve Kristove.«
Sugovornik, međutim, odmah upozorava na opasnost koja jednako vrijedi kako za takozvane »konzervativne« tako i za takozvane »liberalne« i »otvorene«. Na riječi »takozvani« ustraje se jer je ipak pretežno riječ o ocjenama koje ljudima u Crkvi pripisuju ljudi izvan Crkve, a i iz promišljanja dr. Mazurkiewicza iščitava se da isključivo i apsolutno svrstavanje na jednu stranu ne bi bilo posve u duhu kršćanske vjere. Naime, opasnost o kojoj sugovornik govori jest »kad više-manje ideološka pozicija ‘konzervativca’ ili ‘liberala/otvorenoga’ postane važnija od vjere u Isusa Krista«. »Dakle«, pojašnjava dr. Mazurkiewicz, »jedno je kad osoba nastoji svoju vjeru u Isusa Krista živjeti prema tradicionalnijim, uhodanim modelima, ili pak u tom svom življenju vjere traži nove putove – a posve je druga stvar kad ti modeli postanu važniji od same vjere.« A onda dolazi do ključnoga načela: »U središtu je naše vjere osoba Isusa Krista, a onda se pitamo i tražimo kako živjeti tu vjeru, s Isusom u središtu, u suvremenom svijetu.«
Velik dio razgovora može se shvatiti kao navođenje primjera primjenjuje li se to načelo ili ne primjenjuje. Tako sugovornik kaže: »Ključno je to pitanje i kad govorimo o bilo kakvoj crkvenoj reformi. Polazišno pitanje za mene treba glasiti: Želimo li poduzeti reformu zbog svoje vjere ili zbog nedostatka vjere? Ako Isus od nas traži da nešto promijenimo, onda je to, za mene, kreativnost u vjernosti i takva će reforma donijeti dobre plodove. No ima i onih koji žele promjene da bi bili kao i drugi. Tu određenu ulogu igra izvjesni kompleks manje vrijednosti koji je upravo papa Franjo dobro raskrinkao u pobudnici ‘Evangelii gaudium’. Taj kompleks manje vrijednosti u svećenika, primjerice, dovodi do usvajanja načina mišljenja i djelovanja koji dolazi iz sekulariziranoga svijeta, tj. iz njegovih standarda.«
Sugovornik je podijelio s čitateljima i jedno osobno sjećanje. »Nikada ne ću zaboraviti posjet jednoga etiopskoga nadbiskupa koji mi je došao u ured. Otvara se dizalo i prvo što se pojavilo bila je ruka koja drži križ, tek onda osoba nadbiskupa. U skladu s tradicijom te Crkve križ je uvijek bio negdje u blizini nadbiskupove ruke. Tako je to i s njihovim svećenicima. U tom sam času shvatio da je tim biskupima i svećenicima važno da svagdje, i na ulici, svatko znade da susreće Kristova službenika. Istodobno sam živio u gradu u kojem su uglavnom svi svećenici gledali kako vizualno nestati iz grada, kako postati neprepoznatljivi kao svećenici, kao službenici kršćanske vjere, po vanjskom znaku«, prisjetio se dr. Mazurkiewicz.
Prema njegovim riječima, »mnoge današnje pojave u Crkvi mogu se tumačiti i kao reakcija na takav mentalitet«. U tom je kontekstu tijekom razgovora iskrsnulo i pitanje svojevrsne nostalgije, u mnogih, za »starom« latinskom misom. »Dijelom je ta privlačnost stare liturgije plod zloporaba liturgije od strane svećenika u mnogim zemljama, nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Kad se mijenja način slavljenja, u pravilu postoji opasnost da se sakramenti slave bez poštovanja prema Kristu. Neki vjernici, i svećenici, to ne mogu prihvatiti, pa se vraćaju staromu. Na psihološkoj to razini možemo razumjeti. Zloporabe u nekim zemljama uistinu nisu male. Jednom sam, još kao đakon, služio svećeniku koji je toliko izmijenio misu da se nisam mogao snaći u misalu. Sjećam se također i velikoga slavlja na otvorenom u jednoj zemlji. Pričešćivao sam. I tada sam prvi put imao dojam da mnogi od onih koji su primali pričest nemaju vjere. Katolici su, ali nisu vjernici, nemaju vjere. U tom posebnom trenutku svećenik to vidi. Mislim da upravo zbog tog nedostatka vjere, a onda i pomanjkanja poštovanja kao izravne posljedice pomanjkanja vjere, mnogi pribjegavaju staromu obredu.« Taj je obred osim toga priznat u Crkvi, koja inače poznaje pluralnost obreda i liturgija, kaže sugovornik i zaključuje: »U središtu svih njih je Isus Krist. Stoga nije problem u obredu, nego često u pomanjkanju vjere.«
Vjera u čijem je središtu živi Krist mjerilo je i za sljedeće promišljanje koje na neki način vraća razgovor na početak: »U Francuskoj se odvijao rat poznat pod nazivom rat dviju Francuska. Katolički je svijet prije sto godina pokušao zaustaviti određene promjene, ali je izgubio sve bitke. U Crkvi se sada nastoji odgovoriti na pitanje kako reagirati u kontekstu u kojem politike i zakoni nisu blagonakloni prema religiji. I tu odgovori mogu biti različiti. I tu različitost odgovora moramo prihvatiti, tj. moramo vjerovati da su različiti modeli prihvatljivi.« Prema sugovorniku razlika se u praksi vrlo jasno očituje čak i kad je riječ o takozvanim personalnim odlukama. »Neki biskupi koji bi bili prihvatljivi u Hrvatskoj ili u Njemačkoj uopće ne bi bili prihvatljivi u Francuskoj«, kaže dr. Mazurkiewicz.
U tom kontekstu, govoreći o mogućnosti različitih odgovora, sugovornik se načas vratio i na pitanje islama u Europi. »Ako u nekoj zemlji žive dva ili tri milijuna muslimana, kao kršćani moramo prihvatiti da ti ljudi imaju svoja prava, među koja spada i pravo na biranje na izborima. No također uključuje prihvaćanje činjenice da ti ljudi imaju utjecaja na politiku i da će različite političke skupine izlaziti sa svojim ponudama, sa svojim programima ususret tim ljudima. I ti će programi nužno također biti različiti«, kaže dr. Mazurkiewicz.
I zaključuje: »Ako ima vjere, u različitim kontekstima moramo biti kreativni. Ta kreativnost prirodno proizlazi iz naše vjere. Naime, ako se vjera ne razvija, postaje mrtva. No čini mi se da je velik problem Crkve u Europi upravo pomanjkanje vjere.«
NASTAVLJA SE
