»Srpska pravoslavna Crkva priznala autokefalnost Makedonske pravoslavne Crkve.« U tom smjeru idu mnogi medijski naslovi koji nastoje sažeti srž onoga što se dogodilo posljednjih tjedana i dana na relaciji SPC-a i makedonskoga pravoslavlja. No da bi se i inače bolje razumio pravoslavni svijet i promjena koja se dogodila, korisno je vratiti se na koncepciju autokefalnosti.
Pravoslavni, baš kao i katolici, vjeruju u ono što katolici nazivaju »sakramentalnom naravlju Crkve«; da, naime, onkraj vidljive pojavnosti u Crkvi živi Krist, glava Crkve, koja je njegovo otajstveno Tijelo u svijetu. Budući da je Krist jedan, i za pravoslavne prava Kristova Crkva može biti samo jedna. Konkretno i povijesno ona, međutim, živi u mjesnim Crkvama. Ono što pravoslavni, za razliku od katolika, ne priznaju jest primat rimskoga biskupa. Dakle, dok je za katolike rimski biskup vidljivi znak, jamac i sredstvo, ne samo u simboličkom, nego i u kanonskopravnom smislu, jedinstva tih mjesnih Crkava u jednoj Kristovoj Crkvi, u pravoslavlju su mjesne Crkve jurisdikcijski u načelu samostalne, autokefalne. Ne postoji dakle institucija koja bi se zvala »Pravoslavna Crkva«, nego postoji niz autokefalnih Crkava koje bez sumnje povezuje zajednički pravoslavni identitet, tj. zajedništvo u vjeri, liturgiji i temeljnom crkvenom pravu.
Među ključne trenutke koji su odredili razvoj pravoslavlja i pitanje autokefalnosti ulazi propast Zapadnoga Rimskoga Carstva te emancipacija Carigrada kao »novoga Rima«, kao i gubitak utjecaja drevnih patrijarhata apostolskoga utemeljenja (Jeruzalem, Aleksandrija i Antiohija) koji su postali žrtvom najprije arapskih, a potom osmanlijskih osvajanja. Ukratko, nakon raskola s Rimom Carigrad je postao majka Crkva kršćanskoga Istoka, koja je kao takva, ne bez problema i otpora, davala autokefalnost novim Crkvama kad su za to dozrele političke i kulturne prilike.
S emancipacijom nacionalnih država pitanje autokefalnosti sve se više profilira kao nacionalno, a time i političko pitanje. Ruska pravoslavna Crkva u 16. se stoljeću jednostrano odvojila od Carigrada, ali je potom došlo do pomirenja i njezina priznanja od Crkve majke. Spomenuta se pak Crkva nastavila razvijati u dobroj mjeri kao carska Crkva. Premda je u Sovjetskom Savezu izgubila na društvenom utjecaju, u biti se ta njezina uloga doprinosa monolitnosti imperija nije promijenila. S povijesne instance gledano, bitne sporove nisu prouzročile autokefalnosti koje su stekle nacionalne Crkve nakon protjerivanja Osmanlija s jugoistoka Europe (Srpska, Bugarska, Grčka…) jer su je dobile izravno od Carigradskoga patrijarhata.
Problemi, međutim, nastaju ponajprije raspadom SSSR-a, a potom i zbog emigracije upravo iz tradicionalno pravoslavnih europskih zemalja. Raspadom sovjetskoga imperija nastaju nove države te se rađa ne samo politička, nego i duboka pastoralna i kulturna potreba za novim autokefalnostima. No komu će se obratiti mjesne Crkve ako im njihova majka Crkva, u ovom slučaju Ruska pravoslavna Crkva, nije sklona dati autokefalnost? Zajedničkoj majci svih njih, Ekumenskomu carigradskomu patrijarhatu. Pitanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve, koju je ekumenski patrijarhat priznao, izazvao je oštru reakciju Moskovskoga patrijarhata i novi jaz među pravoslavnima. Uza sve te crkvenopravne probleme zapravo je fascinantno da, unatoč nedostatku središnjega autoriteta, među pravoslavnim Crkvama vlada gotovo potpuno jedinstvo što se tiče temeljnoga dogmatskoga i moralnoga nauka.
Već je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, 1943. godine, makedonsko svećenstvo izrazilo potrebu i želju za autokefalnošću makedonskoga pravoslavlja obnovom drevne Ohridske arhiepiskopije, pri čemu je bitnu ulogu svakako igrala želja za očuvanjem nacionalne svijesti. Na sam korak do ostvarenja toga sna došlo se, na valu pogodnih političkih strujanja, 1958. godine, kad je Srpska pravoslavna Crkva dala Ohridskoj eparhiji najveću moguću autonomiju, ali još uvijek unutar SPC-a. S majkom Crkvom povezivala ju je još samo osoba srpskoga pravoslavnoga patrijarha.
Ipak, Makedonci su željeli više te je 1967. godine jednostrano proglašena autokefalnost Makedonske pravoslavne Crkve, čime je otvorena šizma ne samo sa SPC-om, nego i sa svim drugim pravoslavnim Crkvama.
U posljednjim se tjednima u biti dogodilo dvoje. Prvo, dokinuta je šizma, tj. došlo je do pomirenja dviju mjesnih Crkava, a trenutačni je status Makedonske pravoslavne Crkve – Ohridske eparhije u kanonskom smislu još jednak onomu nakon 1958. godine, a prije raskola 1967. godine. No i to bi se uskoro trebalo promijeniti. Naime, Srpska je pravoslavna Crkva dala vrlo konkretno obećanje da će se zajednički pristupiti uspostavi i formalne autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve. Zaključak o pomirenju i priznanju Sveti arhijerejski sabor SPC-a donio je 16. svibnja na svom redovitom zasjedanju u Srijemskim Karlovcima. Sljedećega dana dogodio se drugi ključni događaj. Srpski patrijarh Porfirije slavio je, uz suslavlje ohridskoga arhiepiskopa Stefana, svečanu liturgiju pomirenja.
Svečana zajednička liturgija slavljena je i u Skoplju, na blagdan sv. Ćirila i Metoda 24. svibnja (11. svibnja prema julijanskom kalendaru). Na tom je slavlju patrijarh Porfirije među ostalim rekao da je »Sveti arhijerejski sabor jednoglasno i jednodušno izišao ususret molbi Makedonske pravoslavne Crkve – Arhiepiskopije ohridske te blagoslivlja, odobrava, prihvaća i priznaje autokefalnost«. A Srpska pravoslavna Crkva priopćila je da će njezin Sinod i patrijarh Porfirije, u suradnji s arhiepiskopom Stefanom i Sinodom Makedonske pravoslavne Crkve, razraditi »sve tehničko-organizacijske detalje« te da slijedi svečano proglašenje i obavijest »svim mjesnim pravoslavnim Crkvama« da »po svom kanonskom poretku prihvate autokefalni status Makedonske pravoslavne Crkve – Ohridske arhiepiskopije«.
A arhiepiskop ohridski Stefan u svojem je govoru gotovo sažeo pravoslavno shvaćanje autokefalnosti. »Crkva nije savez mjesnih Crkava, nego je uvijek bila jedna i jedinstvena i ujedinjena Duhom Svetim, kao jedno i jedino tijelo čovječanstva«, premda je »podijeljena na manje geografske jedinice koje se poklapaju s političkim granicama što ih ovaj svijet povlači kako bi joj olakšao vodstvo«.
Treba, međutim, istaknuti još dvije važne činjenice. Dana 9. svibnja Sveti sinod Carigradskoga patrijarhata prihvatio je u euharistijsko zajedništvo episkopata, svećenstva i naroda Crkve pod vodstvom arhiepiskopa (nadbiskupa) Stefana »radi liječenja rane raskola«, prepustivši »Svetoj Crkvi Srbije« upravljanje administrativnim poslovima između nje i Crkve Sjeverne Makedonije. Carigradski dokument makedonsku Crkvu naziva Ohridskom arhiepiskopijom, isključuje u njezinu nazivu riječi »Makedonija« i izvedenice iz te riječi te ograničava njezinu jurisdikciju na teritorij države Sjeverne Makedonije. No o odluci Carigrada odmah se očitovala i Ruska pravoslavna Crkva, naglasivši da legitimnu odluku o statusu Pravoslavne Crkve u Republici Sjevernoj Makedoniji može donijeti samo Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne Crkve te da Rusija ne će priznati ni jednu odluku donesenu bez sudjelovanja Srpske pravoslavne Crkve.
Premda još mnogo toga nije jasno niti se sa sigurnošću može reći da će u složenim odnosima među pravoslavnim Crkvama sve biti verbalno artikulirano, poznavatelji prilika slažu se da je s onim što se dogodilo između SPC-a i Ohridske eparhije učinjen ključni korak prema potpunoj autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve.
Za komentar onoga što se dogodilo Glas Koncila je zamolio prof. dr. Juru Zečevića, pročelnika katedre za ekumensku teologiju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. »Pomirenje i uspostavljanje kanonskoga i liturgijskoga zajedništva s Makedonskom pravoslavnom Crkvom – Ohridskom arhiepiskopijom pokazuje Srpsku pravoslavnu Crkvu kao graditeljicu jedinstva i kao konstruktivna i pozitivna činitelja među pravoslavnim Crkvama. Davanjem autokefalnosti, tj. pune samostalnosti Makedonskoj pravoslavnoj Crkvi i pristajući na – s tim povezano – umanjenje svoga kanonskoga teritorija za prostor cijele Sjeverne Makedonije, koji je bila dobila tomosom Carigradske patrijaršije iz 1922. godine, Srpska pravoslavna Crkva posvjedočila je da ne inzistira na maksimalističkim nacionalnim izvancrkvenim interesima, nego da u prvi plan, pastoralno odgovorno, stavlja duhovno dobro pravoslavnih vjernika u objema Crkvama. Nadam se da ne će zvučati patetično ako kažem da sam tijekom toga polustoljetnoga razdoblja osobno duboko suosjećao s objema raskolom ranjenim Crkvama, želeći i moleći da se nađe rješenje prihvatljivo za sve strane. Stoga sam iskreno radostan i zahvalan dobroti Božjoj i svjetlu Duha Svetoga zbog, u ovom svibnju 2022. godine, ponovno uspostavljenoga jedinstva dviju nama osobito bliskih Crkava Kristovih, koje obje djeluju i na prostorima Hrvatske«, rekao je dr. Zečević.
