U Hrvatskoj ga u raznim izvedenicama nosi više od 11 tisuća ljudi, a od njega je navodno nastalo i ime glavnoga grada. Ipak, velikane koji su se njime dičili da se nabrojiti na prste dviju ruku, a još se rjeđe može naći u stihovima pučkih ili popularnih pjevača. Riječ je o imenu Gabriel, koje se i kroz crkvenu povijest tumačilo dvojako. Tako sv. Proklo Carigradski u arkanđelovu imenu prepoznaje »Božjega čovjeka«, a sv. Bernard iz Clairvauxa »Božju snagu«. Baš se ta značenja kriju u imenima proroka kojima Predaja pripisuje susrete s Gabrielom – Zahariji i Ezekielu. A za tu dvojnost svjedoči i Pismo. Premda nebesko blještavilo upućuje da je Danielov tumač anđeo, za nj je Gabriel ipak »kao neki čovjek«. On sam pak Danielu otkriva da osim Mihaela »nema nikoga« tko bi se uza nj borio protiv đavolskih knezova Perzije i Grčke. No ta je dva značenja arkanđeo združio tek u Blagovijesti: »Sin Božji« bit će plod »sile Svevišnjega«.
Gabrielov navještaj o združivanju božanskoga i ljudskoga – »bez miješanja, promjene, dijeljenja ili razdvajanja«, kako je to Crkva razjasnila u Kalcedonu 451. – morao je smesti i jedinu anđeosku sugovornicu nepomućenu istočnim i osobnim grijehom. Kraljica anđela arkanđela je stoga dočekala bez trepeta, ali ne i bez straha.
Psihološku napetost toga duhovno najzamršenijega marijanskoga prizora najbolje bi mogao proniknuti onaj tko svoj kist u doba socijalnih prijeloma posve podari Mariji. Premda očuvan tek fragmentarno, čitav je opus Nikole Božidarevića s prijelaza gotike u renesansu tematski posvećen upravo Bogorodici. Ali dubrovački je slikar na »Navještenju« temperom na dasci osim mariološke iskazao i angelološku dubinu. Djevičinu pokornu gestu tumači slikarova gama: zlato otvorenosti Duhu, plavetnilo s čistoćom ljiljana i revno crvenilo štionika. No Gabrielov poklon objašnjava težina zlatnoga žezla koje završava križem.
Iako je princa Kazimira Jagelovića čekala kruna Poljskoga Kraljevstva, križonosno žezlo na njegovim je portretima vazda odloženo postrance. No da se sveti poljski kraljević – rođen 1458., kada otprilike i Nikola Dubrovčanin – žezla nije odrekao zbog grijeha kukavičluka, svjedoči stručak ljiljana u njegovim rukama. Upravo ga je iskustvo neuspjeloga pohoda na Ugarsku potaknulo da s laičkim staležom združi redovničku vjernost. Ipak, rečeno bi cvjetno uresje bilo tek amblemom djevičanstva »čovjeka mira« eda ga njegov prvi portretist nije prikazao s trima rukama. Podsjetnik je to da – ponad darežljivosti krijepljene oskudnošću jela i skromnošću odijela, grubošću postelje i upornošću molitve – »branitelj siromaha« nije strepio parbiti se s ocem za prava hodočasnika i bolesnika, prognanika i zatvorenika. Snagu za to Božji je čovjek crpio iz anđeoskoga himna s kojim se dao ukopati: »Danak svaki Božjoj Majci dajmo hvalu, dajmo čast!«
