»Sad vidim da je mama bila u pravu«, govori mi sestra, »ono, kad se prije četrdeset ili koliko godina sablažnjavala nad golišavom reklamom hrvatske orančade, kolutala očima i ljutila se na tatu i vujca Drageca, koji su se samo smijuljili kad bi ona ženska izlazila iz vode u pretijesnoj mokroj majici. A i ti, mulac, pravio si face kao da nešto razumiješ! Što bi danas, da je živa, mama rekla na reklamu iste te firme, kad piće prodaju s dva muškića u tangicama, koji se drže za ručice i po pijesku plaže crtaju srdašce. Kak’ bi se tek danas ‘krstila’ da to vidi!«
I »livom i desnom«, mislim si u sebi. Ma, što krstila?! Da mama to vidi, okretala bi se u grobu poput vjetroturbine! Još nakon onih nedavnih reklama za »piće naše mladosti«, koje sad (otkako je u »hrvatskim« rukama), pilce priziva uz dvije žene koje se međusobno grle i maze… Eh, u što su nam se pretvorili omiljeni »žuti« i »crveni« sokić iz naših djetinjstava?! U opasne napitke, koje je unučadi bolje nit’ pokazivati, nit’ nuditi, još manje hvaliti se kako smo to nekoć i mi pili!… A ono što bi nam »mater«, »fetivu Splićanku«, i mrtvu ubilo jest obrazloženje marketingaša kako im je reklamom s dva narisana »gejića«, da ih sad narodski ne nazovem, bio »cilj postići prepoznatljivost po svome porijeklu i dalmatinskoj filozofiji življenja«?! I još napisali, uz plavogaćane na reklami : »Promjena vrimena, a i vrimena se minjaju.« Koje silovanje zbilje! Kao, posvud oko nas samo takvi parovi? Neka ih marketingaša »filozofa«, neka oni budu »podrijetlom« od dva muška, evala im! A ako se »minjaju vrimena«, mijenjaju se i pića! Pa ću i ja, mada sam već davno prešao na bočice s hmeljastim napitkom, sad pripaziti koji sokić ukućanima donosim! Ideološki ili osvježavajući.
»Dakle tada, kad se mama užasavala nad tom izranjajućom njišućom sirenom, već tad je trebalo djelovati«, nije moja sestra prestajala govoriti, »a ne sada, izronili moralisti pa se snebivaju, sad im je ovo ‘previše’, a sve je samo nastavak istog nemorala i razvrata otprije, kojem učimo djecu. I to uz sokove koje će upravo oni prvi naručivati kad negdje sjednemo«. – »Pa, sestro, ne uzimaš im valjda gazirana pića, nisi još čula da to izaziva veću ovisnost, i veće trbuhe, čak i od rakije il gemišta?!«, dajem joj dragocjene savjete. »Ajd, ne izvrći sad! Dok je žena bila objekt reklame, sve vam je bilo u redu i ‘zgodno’, a sad se skandalizirate«, ubrzala sestra kao turbofolk seka. »Ma, čini se meni da je sve to samo zato što si ti ostario, nisi moderan i nisi više za ništa. A inače, sve su to iste gadarije kao nekoć, samo u novom pakiranju!«
Sigurno sam ostario, vjerojatno nisam moderan, ali sam i dalje naravan, rekli bi prirodan, pa mi sve to što se promovira(lo) i nije baš tako isto! Zašto? Neka mi dobri Bog oprosti, starom i ludom, ali da vam to rastumačim, poslužit ću se riječima iz vjeronaučne zadaće jedne male Lucije: »Dragi Bože, hvala ti što mi opraštaš sve moje loše grijehe, a ja želim imati dobre grijehe…«
