Nedavno je Ustavni sud Republike Hrvatske presudio u korist svećenika kojega je jedan općinski načelnik tužio zbog riječi iz njegove propovijedi. Prethodno su dva suda, općinski i županijski, odlučila kazniti svećenika jer se tijekom mise koju je služio kao zadovoljštinu nakon što je načelnik naredio da se raspelo s javne površine baci na otpad kritizirao taj postupak. Napokon je Ustavni sud, u odluci s nadnevkom 12. srpnja, poništio dvije sudske presude i vratio slučaj na ponovni postupak pred općinskim sudom. Iako bi bilo korisno dublje ući u taj slučaj, detaljno opisan u objavljenu sudskom dokumentu, s mnoštvom podupirajućih presuda Europskoga suda za ljudska prava, pozornost je zaslužio dio argumentacije Ustavnoga suda koja je postala aktualna i u kontekstu ovogodišnjega crkvenoga dijela proslave u Kninu 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Naime, ponovno se u dijelu javnosti aktualiziralo pitanje smije li svećenik kritizirati postupke vlasti – što se na neki način dogodilo u pozdravnom govoru kninskoga župnika i gvardijana na misi za domovinu. Taj je snažan govor, koji su okupljeni vjernici popratili dugotrajnim pljeskom, a prisutni predstavnici vlasti s kiselkastim izrazima lica, u manjem dijelu medija kasnije cjelovito objavljen, a u većini drugih – prešućen. Je li svećenik u svojem govoru smio reći da Republika Hrvatska nije sljednica ni ustaškoga nacizma ni partizanskoga antifašizma, nego da je stvorena u Domovinskom ratu? Je li smio tražiti razloge zašto svake godine na proslavu dolazi sve manje branitelja i sve manje posjetitelja? Je li – što je neke moglo posebno zaboljeti – smio ustvrditi da je »mnogo onih koji dođu, ali moraju ostati iza prepreke« i pozvati sve da prekinu takvu praksu »jer upravo su nam u prvom redu branitelji omogućili da slavimo ovaj Dan«?
Je li krimen njegova želja da »proslava Oluje bude spontano svenarodno veselje bez ikakvih velikih ograda i podijeljenosti«? Je li, nakon što je nabrojio koja je bila cijena hrvatske slobode, smio zamoliti predstavnike vlasti da u strateškim odlukama slušaju volju naroda, pogotovo preko referenduma, te upozoriti na moralnu obvezu od napadača tražiti iskreno kajanje i nadoknadu svekolike štete?
Nažalost, još uvijek je osvrtanje crkvenih predstavnika na ugroze općega dobra u dijelu društva etiketirano kao »miješanje Crkve u politiku« – što neodoljivo miriše na doba totalitarizma. Svećenici dobro znaju što pripada homiliji i govoru u crkvenim prostorima, a što ne. No dosad je bilo manje poznato kako na to pitanje gleda najviša hrvatska sudska instanca. Naime, kada je u spomenutom slučaju načelnik tužio svećenika smatrajući da je ugrozio njegov ugled, Ustavni je sud bio jasan: od prava na zaštitu ugleda nekoga dužnosnika jače je pravo na slobodu izražavanja. Ustavni sud istaknuo je da su pravu načelnika na zaštitu ugleda suprotstavljena sljedeća zajamčena prava svećenika: jamstvo slobode savjesti i vjere i slobodno javno očitovanje vjere ili drugoga uvjerenja te jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli. Kad je pak riječ o kritici tijela javne vlasti, Ustavni je sud također bio nedvosmislen: »Granice dopuštene kritike mnogo su šire nego što je to slučaj s privatnim osobama, šire su čak i u odnosu na kritiku političara i dužnosnika.« Štoviše, »u demokratskom društvu radnje ili propusti tijela s javnim ovlastima moraju biti podložne strogoj kontroli ne samo od strane zakonodavnih i sudskih vlasti nego i od javnog mnijenja te se očekuje da pokažu visok stupanj tolerancije prema kritici«, ocijenio je Ustavni sud.
To, dakle, s gledišta Ustavnoga suda znači da kada se dogodi ugroza, materijalna ili duhovna, koja pogađa vjernike i ide na štetu općega dobra, na evanđeoskim temeljima svećenik ili koji drugi crkveni predstavnik smije izraziti kritiku tijelima vlasti. Pritom je valjda jasno da predstavnike vlasti ne boli zapravo kritika, nego boli istina.
