Umjesto rješavanja sudbinskih problema koji teško pritišću hrvatsko društvo i hrvatsku državu političari se još jednom bave sobom, svojim položajima i zapravo ne mare što kašnjenje u rješavanju bitnih problema nužno za sobom povlači još teže njihovo svladavanje. Prosječni hrvatski građanin s nevjericom gleda sadašnje igre i igrice političara, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, kojima su ipak stvarno na srcu tek fotelje, bilo da u njima ostanu bilo da ih se domognu. Kakav god bio rasplet sadašnjega svjesno stvorenoga vrlo vjerojatno kontroliranoga stranačko-političkoga kaosa, Hrvatska će još jednom proći kroz skupu životnu školu i ne samo preživjeti, nego i dočekati stvarno bolje dane, ta hrvatski je narod nadživio i prebrodio puno teže i ozbiljnije krize i nevolje.
Već površno gledajući vrlo je očito da je aktualna politička, odnosno točnije stranačko-politička kriza, koja prilično paralizira i hrvatsku državu, duboko povezana s posrtanjem koncerna »Agrokor«, koji po mreži svojih proizvođača, prerađivača, uvoznika, trgovaca i drugih djelatnika može se reći bitno utječe na gotovo svekoliko hrvatsko gospodarstvo. Nevjerojatno zvuči podatak o čak 46 milijardi kuna dugova (a pravi i konačni podatak o visini dugova nikada nije objavljen) i to se ne može ne odražavati na ukupno ekonomsko stanje i pitanje ukupne likvidnosti u Hrvatskoj, tim više što je znatan dio tih dugovanja ne bankama, nego drugim privrednim subjektima, od kojih su neki zbog toga i propali. Premda je barem šest godina već poznato da je koncern »Agrokor« u vrtoglavim dugovanjima, nitko ništa nije poduzimao, a osobito ne političari odnosno političke stranke, koje su iz toga koncerna vjerojatno bile uvelike i financirane, a velik je broj političara na ovaj ili onaj način bio u vezi s tim koncernom. Stoga su najvjerojatnije aktualna previranja, bez obzira završila tzv. preslagivanjem vlasti ili novim parlamentarnim izborima, zapravo politikantske igre i igrice, prispodobive buri u čaši vode u odnosu na stvarne hrvatske probleme.
Puno važniju ulogu u svemu tom događanju oko koncerna »Agrokor« i oko političke krize, najvjerojatnije, igraju sukobljavanja geostrateških interesa velikih sila, koje redovito jako dobro znaju zašto i koliko u kojim područjima kroz »svoje« banke ulažu. Taj sloj problematike puno je teže dokučiti i pouzdano interpretirati, no nije teško vjerovati da su pojedine političke stranke ili pojedini važniji političari, bilo na vlasti bilo u opoziciji, više ili manje pod patronatom velikih sila. Pritom nije niti može biti svejedno čijem su patronatu koje stranke ili koji političari popustili. Republika Hrvatska je kao članica Europske unije i kao članica NATO saveza jasno svrstana država i bilo bi jako čudno kad bi njezini političari to smetnuli s uma i puhali u krive rogove. Nitko ne može sa sigurnošću poreći da je na mjestu pitanje: nije li posrtanje koncerna »Agrokor« neizbježna posljedica lutanja dijela hrvatske međunarodne politike? Nisu li u tom svjetlu sve napetosti, previranja i prepucavanja na hrvatskoj političkoj sceni tek svojevrsne predstave za najšire krugove publike?
Premda nipošto nije lako i pouzdano razumjeti što se sada točno »iza brda valja«, posve je jasno da na naplatu dolazi ozbiljan manjak hrvatske državotvorne svijesti kod svih relevantnih političkih stranaka i političara. Naime, kad bi u političkim strankama i političarima postojala zdrava državotvorna svijest, kakvu imaju sve relevantne političke stranke i političari u zemljama stabilne demokracije, bili bi neizmjerno jasnije i zrelije promišljeni i konsenzusom prihvaćeni i ostvarivani legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i hrvatski nacionalni interesi i Hrvatska ne bi mogla lutati kako je uvelike lutala do sada. Štoviše da postoje konsenzusom prihvaćeni hrvatski nacionalni ciljevi i hrvatski nacionalni interesi, Hrvatska bi, bez obzira na svoju malenost, bila sposobna biti pouzdani partner i uvažen subjekt u međunarodnoj zajednici, osobito u onom njezinu dijelu kojemu ona pripada. Umjesto toga, iza javne političke scene, u Hrvatskoj postoji stranačkim konsenzusom prihvaćeno štićenje »tekovina« komunističke baštine među kojima su i nevjerojatna otvorenost za korupciju i manipulacija pravnim odredbama.
Koliko god aktualna događanja na hrvatskoj političkoj sceni bila svojevrsna predstava, ona ipak vrlo jasno očituju nedorečenost i manjkavost hrvatskoga pravnoga sustava. Kako se god rasplela aktualna stranačko-politička kriza, kad bi potaknula smišljenu i u optici općega dobra doradu hrvatskoga pravnoga sustava, ona bi mogla postati blagotvorna. Dorada hrvatskoga pravnoga sustava morala bi hitno započeti od zakona o političkim strankama kojim bi se moralo strankama nametnuti da budu stvarno u sebi demokratske te promjenom izbornoga zakonodavstva da hrvatski birači prestanu birati de facto otuđene stranačke i nezavisne liste i da umjesto njih biraju isključivo osobe, konkretne ljude s imenom i prezimenom, za koje će onda znati da su ih birali i da im kao biračima odgovaraju. Sadašnji stranački ustroj i sadašnje izborno zakonodavstvo rađaju od birača otuđene političare, a oni istjeruju neke grupne, katkad i osobne interese, umjesto stvarne skrbi za opće dobro. Otuđeni političari ne dopuštaju Hrvatskoj da stane na vlastite gospodarske noge, ne dopuštaju Hrvatskoj da se pozicionira i potpuno integrira u svoje stvarno geostrateško i kulturno okružje. Današnja Hrvatska ima puno, puno ozbiljnije probleme od toga tko će biti u kojoj fotelji, a biračima – dok se ne promijeni izborno zakonodavstvo – i dalje ostaje jedina mogućnost da na izborima kažnjavaju pojedine političke stranke i političare.
