Nažalost, prometna nekultura ponovno je tema s obzirom na tužne događaje divljanja na hrvatskim cestama. Cijena je invaliditet koji netko može zadobiti samo zbog nečijih hirova. Jadno izgledaju i brzina i zabava i adrenalin ili obijest, bahatost i kriminal koje pokazuju golobradi neiživljeni vozači. O tome je u Večernjem listu pisao Dario Topić. U tekstu stoji da se nedavna zagrebačka nesreća iz obijesti mogla izbjeći kućnim i prometnim odgojem, ograničenjem snage vozila za vozače s težim prometnim prekršajima i s manje vozačkoga iskustva te povećanjem kazni. U Hrvatskoj i vozači i pješaci i biciklisti, objašnjavaju novinarovi sugovornici, malo imaju obzira jedni prema drugima i nimalo ne razmišljaju o osnovama fizike: o putanjama kojima se kreće brzo tijelo poput automobila i o metrima i sekundama potrebnim da se pri određenoj brzini zaustavi. Svatko tko je pogledao uznemirujuću snimku koja se počela širiti društvenim mrežama ubrzo nakon nesreće pomislio je vjerojatno isto: Zašto netko to radi i je li vozač normalan? »Vrlo brzo doznali smo da je problem puno širi, odnosno da nije riječ o pojedincu kojemu se dogodila nesreća, nego da je i dvjestotinjak okupljenih u petak navečer na kobnom parkiralištu bilo s razlogom. A razlog je takozvani ‘car meet’«, stoji u tekstu, u kojem se pojašnjava i da službena organizacija ne postoji, nego da se sve zbiva spontano, to jest da sudionici mjesto i vrijeme susreta dogovore preko grupa na društvenim mrežama.
Prometni stručnjak Željko Marušić napomenuo je da snažan automobil u pogrješnim rukama može ubiti više ljudi od pištolja. Da su takve nesreće plod čiste obijesti kaže i sudski vještak za promet s višegodišnjim iskustvom Goran Husinec. Sociolog Ivan Balabanić navodi da je riječ o ekstremnom ekshibicionizmu kojim neizgrađena osoba ima potrebu ponajprije se dokazivati sebi, a to ostvaruje statusnim simbolima kao što je skupi automobil te skretanjem pozornosti na sebe ekstremnim ponašanjem. Napominje i da roditelji u toj dobi ne mogu više u tolikoj mjeri pratiti što im dijete radi, nego je potreban sustav koji će raditi dulje od nekoliko dana koliko traje pozornost medija i javnosti. Psihijatar Darko Lubura smatra da su takvi susreti postali učestaliji tijekom i nakon pandemije. »Pandemija je kreirala strah koji je u razdoblju nakon ugroze rezultirao kolektivnim otpuštanjem moralnih i svih drugih kočnica. Govori se o obijesti, ignoriranju zakonskih i društvenih uredaba, ne samo adrenalinskoj motiviranosti, nego, usuđujem se reći, i nekim crtama sociopatskoga ponašanja.« Smatra da represija nije ključ, nego sveobuhvatna prevencija i policije i obrazovnih ustanova koje moraju psihologe približiti mjestima gdje su mladi ljudi i detektirati okidače za takvo rizično ponašanje prije nego što se dogodi tragedija. I proslavljeni hrvatski vozač relija Juraj Šebalj poručio je da se muškost dokazuje u automotošportu, a ne po parkiralištima trgovačkih centara.
Na prvoj međunarodnoj GREEN konferenciji u Vodicama profesorica Norveškoga sveučilišta za znanost i tehnologiju okupila je niz domaćih i stranih znanstvenika i praktičara, a Branko Nađ za studentski podlistak »Universitas« pitao se kako danas izabrati što jesti, kako odabrati namirnice, znaju li ljudi što jedu, što unose u sebe. Njegova je sugovornica potvrdila da je golem protok informacija, s mnogo proturječnih savjeta i nepovezanih informacija. Pojasnila je da se strategija hrane u Europskoj uniji (»Od farme do vilice«) fokusirala na zbunjenoga potrošača i implementirat će nešto što nazivaju reformom označavanja. Bit će to, rekla je, usklađeni obvezni sustav označavanja na prednjoj strani pakiranja za svu europsku hranu, a također će biti razvijeni standardi održivosti koji će zamijeniti širok raspon oznaka održivosti koje su danas prisutne na tržištu. Tvrdi da su neki potrošači svjesni što valja jesti, drugi znaju što je zdravo, ali ipak se ne hrane zdravo, a treći ne znaju što je dobro za njih. »Postoje i tvari u našoj hrani o kojima ne znamo dovoljno. To mogu biti, primjerice, zagađivači poput mikroplastike, teških metala i štetnih kemikalija.« Rekla je i da uz tehnologiju i napredak koji je čovječanstvo postiglo u posljednjih 50 godina još nije riješen problem gladi u svijetu. »Siromaštvo, nepravedna raspodjela hrane i glad vrlo su složeni izazovi koji nisu nužno posljedica dostupnosti hrane. Ovomu izazovu treba pristupiti na nove načine. Godina 2023. donijela je novu krizu gladi i 10 posto svjetskoga stanovništva gladuje. U isto vrijeme, dok su svi ti ljudi gladni, mi bacamo trećinu sveukupne hrane«, upozorila je.
