Dragi čitatelji, povoljno prodajem mobitel, novi model »bez tipkica«, jedva rabljen, još neokrznuta ekrana, s novom gumastom »maskom« otpornom na udarce… Može i zamjena, za isti ili slabiji… Ili, dajem ga prvomu koji se javi… Ili… Zapravo, dobio sam neki dan na svoj mobitel, u pola sata s četiri različite strane, isti »smiješni« filmić, videoporuku, »klip« ili kako se to već zove. A na filmiću neprekinuta kilometarska kolona migranata korača našim zelenim proplancima i šumarcima, još sve »pokriveno« evergrinom »Po šumama i gorama«. I ja, naivac, vruć i zapaljen k’o klinac, još sam ga u prvi mah proslijedio na par prijateljskih adresa… A vidi sad, ta uhićenja zbog »desnih« videa, a još sam pročitao kako zatvor prijeti i poljskim eurozastupnicima, političarima koji su međusobno dijelili filmiće čiji su »glavni glumci« bili migranti. Pa iako su videa bila sasvim dokumentarna, a ne igrana, i u njima nije bilo ništa što se nije dogodilo, zbog svojih ostavljenih »lajkova« – kako mladi zovu podignute palce – sad dežurni moralizatori dižu tužbe protiv poljskih političara zbog »širenja mržnje i predrasuda«, s mogućom kaznom od tri godine »rešta«! Ajaj, ajme meni!… A u »mom« filmiću dvije »svete krave«! Em dragi ilegalni migranti, em dragi drugovi partizani, oboji neupitno nedodirljivi!… Avaj meni! Istina, brzo sam ja, ma skoro odmah, čim mi je iz prsta došlo u glavu, te poruke izbrisao, uništio im svaki trag na svome mobitelu… Valjda jesam. Ali, tko zna jesu li ih iz svojih spravica brisali i oni koji su ih meni slali, ti moji prijatelji, znanci… ma poluznanci i neznanci… Pa me sad mogu pronaći u njihovim mobitelima?! Uh, uh, još će me u kakvu kašu ukuhati, u kakav »eurolonac«, nalik na bosanski… Možda sam ipak ovo svoje piskaranje umjesto s »dragi čitatelji« trebao započeti riječima: »Dragi prijatelji i znanci, dragi digitalizirani unuci, ne šaljite mi više mobitelom poruke zbog kojih bih ja, starčić u godinama u kojima se smiju gledati još samo vijesti državne televizije, mogao nedužan završiti u reštu! Možda još kao kakav ‘haker’, a cijeloga života bio sam tek ‘hakler’ na dva mala…«
– Je li, ženice Jelice – dozivam sad i nju, svoju najljepšu i najbolju polovicu – je li bolje, mogu li tako početi?
– Mogao si se ne pipkati mobitela, nego se držati staroga telefona sa žicom! – uvijek žena za me lijepu riječ ima. – Lijepo su ti zetovi govorili da si s mobitelom »izložen«, praćen i viđen čak i kada na ono mjesto ideš… Pa zbog zatvora možda još u zatvoru završiš, ha, ha! Što si tražio, to si dobio!
– Hmm… zar nismo tražili slobodu govora?
