Premda se do trenutka pisanja ovoga teksta ni jedan jedini kandidat nije decidirano očitovao da želi u utrku za funkciju predsjednika Republike Hrvatske, kandidati, koje su stvorili mediji pa ih se može nazvati medijski kandidati, te svrstavanje za njih ili protiv njih i dalje zauzimaju prevelik dio medijskoga prostora. Umjetno je medijski stvorena situacija kao da su predsjednički izbori službeno raspisani i da su počeli teći rokovi za službeno kandidiranje, a pitanja svakodnevnoga realnoga života, pogotovo strateška pitanja, bitna za budućnost Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva i dalje su u drugom planu.
Upravo takvo stanje javnosti i javnoga mnijenja idealno je za sve one koji vuku poteze iza scene, koji se koriste svojom moću, bez obzira na to što njihova moć nema ni legitimnost ni legalnost. I to je jedna od trajno aktualnih tema, sudbinski važnih kako za državu i pojedine društvene segmente tako i za veoma brojne hrvatske građane, a kreatori javnoga mnijenja nikako da je otvore. Tek sporadično, i kad je to na strani onih koje glavna struja javnoga mnijenja ne preferira, otvara se pitanje ponašanja tzv. lokalnih šerifa, a nipošto se ne dira u, de jure, ilegalnu golemu moć javnosti nepoznatih pojedinaca i manjih skupina. U normalnom demokratskom društvu nezamislivo je da bi moć nad gotovo čitavom zemljom mogao imati itko drugi osim legalno i legitimno izabranih nositelja državnih vlasti. U starim demokracijama poznata je moć i iznimno bogatih ljudi, velikih korporacija, osobito velikih medijskih nakladnika, koji samom svojom djelatnošću mogu donekle utjecati na znatan dio ljudi ili društva. U tim demokracijama pretpostavlja se i velika moć stanovitih tajnih društava i njihovih članova, no ta moć ne može biti funkcionalna izvan državnih i društvenih institucija, što znači da je i ta moć ovisna o rezultatima pluralnih i demokratskih izbora.
Za razliku od tih starih demokracija hrvatsko društvo suočava se s moćima koje funkcioniraju ponajprije izvaninstitucionalno, gotovo po mafijaškom modelu. Moć bez legitimnosti i legalnosti u Hrvatskoj nimalo ne ovisi o ishodu izbora, jer birači ne mogu izabrati ni osobe ni političke stranke koje bi se iskreno željele uhvatiti u koštac s tim nelegalnim i nelegitimnim moćima i njihovim utjecajima. Iskustvo svih parlamentarnih izbora nakon 2000. godine potvrđuje da ni jedni rezultati izbora nisu donijeli ni minimum nužnih promjena u Hrvatskoj, a to potvrđuje, kako sada stoje stvari, da izbori i ne mogu biti početak nužnih promjena ni u kojem bitnom segmentu državne politike ni stvarne promjene u hrvatskom društvu. Oslobađanje hrvatske politike, državne moći i hrvatskoga društva može početi jedino promjenom izbornoga zakonodavstva, a upravo to ne žele gotovo sve, osobito najvažnije političke stranke koje su od 2000. godine participirale u vladajućim koalicijama. Ne će biti u Hrvatskoj stvarnoga unutarnjega oslobađanja od nelegitimnih i nelegalnih moći sve dok ne pobijedi zakonitost i demokracija, tj. striktno poštovanje duha i slova zakona na svim razinama od predsjednika države do posljednjega građanina, i dok ne pobijedi demokratsko osvajanje upravljačkih pozicija u političkim strankama po načelu jedan član jedan glas u biranju između više kandidata.
U tom realnom hrvatskom kontekstu iznenađujuće djeluje mišljenje diplomata i publicista, koji se afirmirao još u komunističkom režimu, koji pišući o bivšem šefu SDP-a kao kandidatu za predsjednika u Večernjem listu od subote 15. lipnja doslovno navodi: »Njegova prednost (misli se na bivšega šefa SDP-a, op. a.) može biti baš u tome da uvjeri hrvatske birače da može izvesti zemlju iz prošlosti, gdje se godinama guši, i da je u stanju vratiti povjerenje u institucije, što dramatično blokira i državu i državljane.« Istina je da onaj tko pobijedi na predsjedničkim izborima ima u hrvatskom državnom poretku apsolutno najveći legitimitet i bilo bi normalno da zbog toga ima i najveći autoritet, pa i najveći dio kolača državne moći, no u ustavnim promjenama nakon 2000. godine predsjednik Republike Hrvatske lišen je gotovo svake moći. Osim proceduralnih ovlasti te osim vrlo dvojbenoga, zapravo formalističkoga, participiranja u hrvatskoj vanjskoj politici i zapovijedanju vojskom i obavještajnim službama hrvatski predsjednik ima na raspolaganju samo riječ koja može postati javni utjecaj samo ako mu je naklonjena glavna struja javnoga mnijenja. Više je nego očito da predsjednik Republike Hrvatske ne može ni paralizirati ni ukloniti nelegitimnu i nelegalnu moć u hrvatskoj državi niti može stvarno legalnim autoritetom utjecati na rad državnih institucija počevši od državnoga odvjetništva, sudstva do svih razina izvršne vlasti. Nemoguća je misija za predsjednika i izvlačenje Hrvatske iz zatočeništva prošlosti (što bi moglo i trebalo značiti i iz ralja komunističkih ostataka i mentaliteta) i vraćanje povjerenja u institucije. Ne bi li osobi koja uživa najviši stupanj legitimiteta u državi trebalo omogućiti i više državne moći?
