U »Glasu Koncila« br. 10 od 11. ožujka 2018. na str. 25 čitatelj M. J. piše o neujednačenosti prakse pričešćivanja kod nas te pita: »Zbog čega neke svećenike u naše vrijeme higijenske zahtjevnosti ne obvezuju crkveni propisi, odnosno s kojim se pravom oni izuzimlju od njih?« U odgovoru navodite pretpostavku da je svećenik »odlučio ne dijeliti pričest na ruku možda zbog velikoga broja vjernika i zbog moguće zloporabe« jer »Crkva uvijek potiče na pobožno i savjesno ophođenje s hostijom«. S tim u vezi iznosim nemili događaj kojemu sam nazočio dva puta. Prilikom pričešćivanja sveta hostija je pala na tlo, a svećenik je pričesniku rekao: »Pričesti se s poda!«
Pliticu pod bradom pričesnika više ne viđamo, a o higijeni i dostojanstvenom ophođenju tko još razmišlja? Čak je i bojazan od oskvrnjivanja iščezla ako je pričest na usta veća sigurnost, jer dok pjevamo predivnu pričesnu pjesmu: »Uzmite, jedite, evo vam Tijelo moje, uzmite pijte svi, evo vam Krvi moje«, jedu svi, a piju samo odabrani i tako uglavnom i (uz časne iznimke) na velike euharistijske blagdane: Veliki četvrtak i Tijelovo, protivno želji našega Gospodina. Vjerojatno je i tu važnija »procjena« praktičnosti pričestitelja od želje Utemeljitelja.
Čitatelj V. P.
Žao nam je zbog nemiloga događaja koji spominjete u svom pismu kojim upozoravate na nedopustivo ponašanje u odnosu na hostiju, sam čin pričešćivanja i vjernika za koji je odgovornost u tom slučaju na svećeniku koji je pogrješno postupio. Premda nam okolnosti nisu poznate, način ophođenja ostaje i dalje nedopustiv jer je svaki svećenik dužan – i ponajviše on – brinuti se ne samo o dostojanstvenu ophođenju prema hostiji, nego i da ne bi došlo do njezina oskvrnjivanja ili bilo koje druge vrste zloporabe.
U drugom dijelu svojega pisma dotičete i drugo pitanje koje se odnosi na činjenicu da se vjernici najčešće pričešćuju pod prilikom kruha, a svećenici redovito pod obje prilike, pri čemu spominjete kako »jedu svi, a piju samo odabrani«, te sugerirate razmišljanje da je važnija »’procjena’ praktičnosti pričestitelja od želje Utemeljitelja«. Kako i Vi i ostali naši čitatelji ne biste bili u zabludi ili pak neznanju, navest ćemo Vam odredbe kojih se – bez obzira na osobnu »procjenu«, želju ili nahođenje – treba držati svaki svećenik, tj. svaki slavitelj mise.
Kada govori o obredu pričesti, Opća uredba (OU) Rimskoga misala navodi: »Budući da je euharistijsko slavlje vazmena gozba, poželjno je da vjernici, pravo raspoloženi – prema Gospodnjemu nalogu – primaju njegovo Tijelo i Krv kao duhovnu hranu. Na to smjeraju lomljenje kruha i ostali pripravni obredi kojima se vjernici neposredno privode k pričesti« (OU 80). Isto tako, u broju 85 »Opće uredbe« navodi se da je »veoma poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima (usp. br. 283) pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi«.
Broj 160 i 161 iste uredbe ističe da »nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedan drugomu«. »Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament. Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u cijelosti blaguje. Za pričest pod objema prilikama slijedi se obred opisan na drugom mjestu (usp. br. 284-287).«
No još prije u broju 283 Opće uredbe jasno se navodi: »Pričest pod objema prilikama, osim slučajeva izloženih u obrednim knjigama, dopušta se: a) svećenicima koji misnu žrtvu ne mogu slaviti ili u njoj koncelebrirati; b) đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu; c) svim članovima zajednice na konventualnoj misi ili u tzv. ‘misi zajednice’, sjemenišnim pitomcima, svima koji obavljaju duhovne vježbe ili pak sudjeluju na nekom duhovnom ili pastoralnom skupu. Dijecezanski biskup može za područje svoje biskupije izdati odredbe o pričesti pod objema prilikama; te odredbe treba obdržavati također u redovničkim crkvama i malim zajednicama. Isti biskup ima ovlast dopustiti da se pričest dijeli pod objema prilikama svaki put kad to svećenik, kojemu je kao vlastitom pastiru povjerena zajednica, bude smatrao zgodnim, pod uvjetom da su vjernici dobro poučeni i da nema nikakve opasnosti od oskvrnuća sakramenta ili od toga da obred bude otežan zbog velikog broja vjernika ili zbog drugog razloga. Što se tiče dijeljenja pričesti vjernicima pod objema prilikama te glede proširenja dopuštenja o takvoj pričesti, konferencije mogu izdati odredbe koje će Apostolska stolica prethodno potvrditi.«
Naši su se biskupi u broju 101 i sljedećima »Direktorija za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« pozvali na Opće uredbe, posebno na broj 80 i 106 koji smo naveli, a u broju 102 ističu: »U nekim prigodama, kao što su duhovne vježbe i obnove, pučke misije, pastoralni tjedni, pastoralni blagdan i neke druge liturgijske svečanosti, može se dijeliti pričest pod obje prilike.«
Iz svega je vidljivo da nema povlaštenih, odnosno kako ste vi naveli »odabranih«, pri primanju svete pričesti pod obje prilike, nego je u prikladnim zgodama takva mogućnost jednako dostupna svim sudionicima euharistijskoga slavlja. A što takva praksa nije češće u primjeni najvjerojatnije ovisi o praktičnim mogućnostima, no važno je imati svijest da je sveta pričest i pod jednom prilikom susret s cjelovitim Kristom.
