Nadbiskupski duhovni stol u nastavku pisma dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Hrvatske federalne vlade, od 25. lipnja 1945., u kojem ga moli da obuzda nasilje kojim se komunistička vlast obrušila na Katoličku Crkvu na svim područjima, nakon što je upozoreno koje se sve državne deklaracije i izjave državnoga čelnika Josipa Broza Tita krše nasilničkom praksom (v. GK 9/17), iznosi konkretne primjere:
»U vezi sa svim time, a budući da ovom Nadbiskupskom duhovnom stolu još do sada nije poznato, kakovo je stanovište zauzeto na spomenutu predstavku i budući da su nadošle i nove činjenice, koje su u sukobu s gornjim izjavama, slobodan je ovaj Nadbiskupski duhovni stol, da se na Vas, g. Predsjedniče, ponovno obrati i zamoli za hitnu intervenciju u stvarima koje slijede:
1.) U crkvenim zavodima za odgoj mladeži, koje vode katol. redovnici i redovnice, a koji su vlasništvo dotičnih redovnika, odnosno Crkve, državne vlasti postavljaju svoje povjerenike, odnosno povjerenice i po nekoliko osoba kao pomoćnice. Tako je učinjeno u dječjim domovima u:
- a) u ‘Antunovcu’ u Maksimiru (Zagreb), gdje je postavljena jedna povjerenice i 3 pomoćnice (vidi ovdašnju predstavku od 14. lipnja 1945. , br. 4852; redovnice družbe Službenica Malog Isusa);
- b) u dječjim domovima u Šestinama, Vinagori i Marincima, koji su crkveno vlasništvo (redovnice Družbe ‘Kćeri Milosrđa’) postavljena je povjerenica i 3 pomoćnice (vidi predstavku od 14. lipnja 1945. br. 4569);
- c) u dječjim domovima u Leskovcu kod Zagreba i na Vrhovcu u Zagrebu, koji su crkveno vlasništvo (redovnice karmelićanke) postavljena je po jedna povjerenica i po 3 pomoćnice (vidi ovdašnju predstavku od 22.VI.1945. br. 4268);
- d) u skloništu za naučnice ‘Domu Gospe Lurdske’, Zagreb, Nova Ves 16, crkvenom vlasništvu (redovnice kćeri Božje Ljubavi) postavljena je povjerenica i pomoćnice;
- e) u Langovom domu (Deželićeva ul. 7), crkvenom vlasništvu (redovnice kćeri Božje Ljubavi) postavljena je povjerenica i pomoćnice;
- f) u skloništu na Jordanovcu, crkvenom vlasništvu (redovnice Sestara Presv. Srca Isusova) postavljena je povjerenica i pomoćnice.
Slično je učinjeno i sa domovima, koji su državno vlasništvo, a povjereni su vodstvu katol. redovnica, kao što je Gradsko dječje sklonište na Radničkoj cesti u Zagrebu ili državno sklonište u Tabor-gradu u župi Sutl. Poljana, a vode redovnice Družbe Kćeri Božjeg Milosrđa itd.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 158.-159.).
»Takav postupak drž. vlasti dovodi ove zavode do nemoguće situacije. Bio bi razumljiv u zavodima, koje je osnovala i uzdržava drž. vlast, a redovnice su samo namještenice, kao što je slučaj sa dječjim sabiralištem u Radničkoj cesti ili u sirotištu na Tabor-gradu. Ali nikako nije razumljiv taj postupak sa zavodima, koji su osnovani po crkvenoj inicijativi i crkv. sredstvima i koje vode katol. redovnice (npr. Antunovac u Maksimiru, Nazaret u Šestinama, dječji domovi na Vrhovcu, u Leskovcu, Vinagori, Marincima i dr.). Takav postupak ne samo da je nezgodan, nego dovodi i do loših posljedica. Redovnice koje vode te zavode i djeca gledaju povjerenice s nepovjerenjem. U takvoj situaciji odgoj je nemoguć, jer se odgoj mora temeljiti na povjerenju. Neke se povjerenice zaboravljaju, pa nastupaju u protuvjerskom duhu (slučaj u skloništu u Radničkoj cesti, gdje je odstranjena kapelica, a djeci se pravi smetnja za molitve i primanje sv. sakramenta) ili se traži od katoličke djece, da nose u povorkama natpise s komunističkim parolama (slučaj u ‘Domu Gospe Lurdske’ u Novoj Vesi). Razumljivo je da više puta dolazi do nezgodnih ispada sa strane same djece i dovode odgajateljice u neugodnu situaciju.
Postavljanjem povjerenika u čisto crkvenim zavodima zapravo se stvarno u početnoj fazi oduzima privatno vlasništvo katol. redovnika i redovnica, odnosno Crkve. Svi gore navedeni zavodi od točke a) do točke f) sagrađeni su doprinosima Crkve, zagreb. nadbiskupa, katol. vjernika i privatnim vlasništvom dotičnih sestara. Taj postupak državnih vlasti u protimbi je s Deklaracijom Vlade Federativne Jugoslavije i mnogobrojnim izjavama Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, kojim je svim građanima ove države zajamčeno privatno vlasništvo i sloboda savjesti.
Crkva imade vjekovno pravo na karitativni rad i na odgoj omladine. Bijedne i zapuštene djece imade tako mnogo, da danas ni država uz najbolju volju ne može udovoljiti svim njihovim potrebama. Zato nije uputno, a ni pravedno, da se redovnicima i redovnicama oduzima odgoj djece, koju oni vlastitim sredstvima uzdržavaju i odgajaju.
Stoga molimo, da se čim prije uklone sve povjerenice iz svih dječjih domova, koji su crkveno vlasništvo i da se dozvoli katol. redovnicima i redovnicama da se nesmetano bave uzgojem mladeži« (str. 159.-160.).
»2) Među mladeži umjetno se provodi ateistička propaganda pjevanjem bezbožničkih pjesama, koje pjevaju na raznim nastupima, a napose kada prolaze gradom. Tako se vrlo često čuje kako djeca pjevaju pjesmu: ‘Nosim kapu na tri roga, jer se borim protiv Boga, ne trebamo popa ni oltara, opatica ni fratara.’ Poziva se mladež da po nedjeljama i blagdanima ide na masovne izlete bez dovoljnog nadzora, i na radnu službu, tako da se time stvarno onemogućuje da prisustvuje svetoj Misi.
Gospodine Predsjedniče, u ovoj se predstavci ističe i s pravom traži slobodan rad Crkve u karitativnom i uzgojnom pogledu, kao što i nesmetana obuka u vjeronauku u pučkim i srednjim školama, u svim nižim i višim školama. Bez ikakvog pitanja Crkve i roditelja ukinuta je u višim razredima pouka u vjeronauku, a za niže razrede srednjih škola ostavljena kao fakultativni predmet i to tako, da je smješten na posljednjem mjestu iza gimnastike. Ako je u deklaraciji Vlade zajamčena sloboda vjeroispovijedanja, pa se na tom temelju uvodi fakultativna vjerska obuka u nižim razredima srednje škole, ne postoji ni jedan objektivni razlog, da se u najmanju ruku to isto provede i za više razrede srednjih škola. Osim toga, Katolička Crkva je već vjekovima imala pravo poučavanja vjeronauka u svim razredima srednjih škola. To su joj pravo priznavale sve državne forme, koje su postojale na današnjem teritoriju Federalne Hrvatske. Ukidanjem vjerske obuke u višim razredima srednjih škola Katolička je Crkva jednostavno prikraćena u svojem pravu, pa ne možemo da na tu činjenicu ne upozorimo. Crkva imade po svojoj misiji pravo propovijedati poštivanje i podupiranje zakonite državne vlasti, ali zato imade pravo da i država poštiva njezina prava. Stoga je svako nepovjerenje i smetanje Crkve u tome teška povreda njezine božanske misije i njezinoga od Boga joj danog prava. A da će vjernici odani svojoj Crkvi gledati u takvom postupku čin nepovjerenja i zapostavljanja njihovih prava, to je sasvim razumljivo« (str. 160.).
NASTAVLJA SE
