Dalmacijom, točnije okolicom Splita i dijelom Splita harali su prošlih dana veliki požari, no ljudi se nisu predavali; gasili su tuđe kuće dok su i njihove gorjele pa ne iznenađuje novinski naslov: »Među nama su neznani, a istinski heroji«.
Diana Barbarić u jednom od tekstova piše: »Ti neznani heroji svojim često javno nezabilježenim djelima (tko će nam nabrojiti sve te divne susjede, prijatelje, potpune strance čije su nas prijateljske geste zauvijek zadužile) nadomjestili su svojom srčanošću sve ono što civilna zaštita i sustav spašavanja nije bio kadar pravovremeno organizirati. Ovaj nezapamćeni požar na splitskom području u kojem, srećom, nije bilo ljudskih žrtava, ostavio je za sobom kataklizmičke prizore i mjesečev pejsaž, ali i još jednu potvrdu da među nama žive istinski heroji koji su bez puno premišljanja krenuli put vatre spašavati što se spasiti da. To je baš ona vrsta heroja iz TBF-ove pjesme, oni ljudi kojima ne trebaju puške ni pištolji, samo hrabro srce… a među njima neka se zna, i puno žena. Radili su proteklih paklenih dana svoj posao vatrogasci, članovi DVD-ova, policajci, vojnici, ali i stotine drugih kojima to nije u opisu posla. Jednostavno nisu mogli mirno sjediti u fotelji i gledati kako sve ide u dim. Oni koji nisu imali načina da direktno pomognu, uskočili su na druge načine. Jedni su kuhali za vatrogasce i mještane Mravinaca, Srinjina, Kučina, Sitna Donjeg i Gornjeg i Žrnovnice, koji su još uvijek bez struje; i torcidaši su u velikom broju krenuli u bitku za svoj grad; taksisti i prijevoznici su besplatno prevozili turiste koji su panično napuštali apartmane; ljudi su nudili (i još uvijek nude) smještaj svima onima čiji se domovi nalaze u ugroženom području. Masu ih je na Facebooku ponudilo volontersku pomoć budući da je ova društvena mreža aktivirala promjenu sigurnosnog statusa svojih korisnika na području Splita; komunalci, novinari, medicinsko osoblje, cestari… svi su tukli prekovremene ne gledajući na sat, i koliko god zvuči otrcano stvarno se pokazalo da smo najbolji kad je najgore.«
Bilo bi lijepo kad bi takva solidarnost potrajala i kad prođe ova kataklizma. Radili su vrijedno i novinari HRT-a koji su nas upoznali i s bakicom Zorkom Biljak, bivšom radnicom »Lavčevića«, koja je živjela u trošnim »Lavčevićevim barakama«. Dobri ljudi zajedno sa županom Blaženkom Bobanom i nadbiskupom splitsko-makarskim Marinom Barišićem pronašli su adekvatan smještaj i tako je u općoj nesreći zaiskrila ljudska dobrota. Aktivan je cijelo vrijeme bio i gradonačelnik Andro Krstulović Opara, s kojim je razgovor vodio Boris Vlašić. Gradonačelnik je među ostalim rekao: »Građani Splita bili su spremni, odbili su vatru od svojih kuća, a ponosan sam na brojne ljude koji su uskočili u pomoć vatrogascima i vojsci na požarištu. I momci iz Torcide i njihovi očevi veterani 4. gardijske brigade, bili su na prvim crtama, a brojni sugrađani pomogli su gasiteljima koji su pristizali iz cijele Hrvatske, sredstvima, ali i hranom i pićem te smještajem. Naše javne službe odlično su odradile svoj posao. Dobri ljudi iz Crvenog križa i hrabri HGSS-ovci pratili su zapovijedi vatrogasnog zapovjednika Ivana Kovačevića. Zbog svega toga smo prošli bez žrtava s puno manjom štetom nego što su predviđali stručnjaci.« Gradonačelnik je požar usporedio s potresom magnitude od 8 stupnjeva za koji ni jedna služba ne može biti spremna.
Dražen Čanić iz Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba opisuje svoj dolazak: »Oprostite ako se nisam mogao svega sjetiti, mozak mi ne radi dobro jer tri noći nisam spavao, a i nagutao sam se dima pa teže govorim.« Vatrogasac Čanić stigao je u pomoć svojim kolegama u Dalmaciji. Nije vjerovao vlastitim očima kad je ugledao vatrenu stihiju koja je prijetila selima i zaseocima nedaleko od obale. Nije prošlo ni pola sata kako su stigli iz Zagreba, a poslali su ih na požarište na Svilaju. Branili su i obranili Muć. Već drugi dan izbio je požar u Gornjim Brelima pokraj Makarske, a dan nakon toga u Šestanovcu. Međutim, najgore je bilo, priča taj dugogodišnji vatrogasac sa zagrebačkom adresom koji godinama preko ljeta gasi požare po Dalmaciji, kod mjesta Tugare iznad Omiša: »U svojoj 14 godina dugoj vatrogasnoj karijeri nisam vidio takav pakao. Doslovno smo branili kuće iz dvorišta. Hvala Bogu pa se taj niz sela i zaseoka nalazi iznad ceste, koja nam je bila odstupnica i nerijetko smo morali bježati od plamene buktinje koja bi nam se u sekundi približila čim bi zapuhala bura. Šuma je gorjela kao da je netko zapalio naftu. Bili smo na četiri kilometra dugačkoj vatrenoj liniji s dva vozila i jednom cisternom. Najgore je što u tim selima živi većinom staro stanovništvo, pa neki niti po cijenu smrti nisu htjeli napustiti svoju djedovinu. Nagutao sam se dima, mnogi su povraćali, kolabirali.« On kaže da su svako malo morali bježati pred vatrenim jezicima koje je oko njih razbacivala bura. »Gasiš jednu stranu, a nakon par sekundi se vatra stvori na drugoj, nama iza leđa. Vjetar je jednostavno prebacivao vatru s jednog na drugi kraj. Ali nismo si mogli dopustiti da ustuknemo, morali smo spašavati kuće do izmaka snaga. Doslovno smo se borili za svaku od stotinu kuća i na sreću svaku uspjeli obraniti.« Čanićevu priču zabilježio je S. Trajković.
Braco Sanjin, splitski šef kuhinje, pripovijedao je kako su pripremili tisuću obroka za vatrogasce: »Kolege kuhari, sutra u šest sati u hotel ‘Lav’ dođite u što većem broju da skuhamo za heroje« – objava je koju je na društvenoj mreži objavio Braco Sanjin. Iako nije znao hoće li se i koliko njegovih kolega odazvati, Sanjin je proveo noć u hotelu »Lav« i pripremao namirnice za jutro. Već prije dogovorenoga vremena kuhari su počeli pristizati… »U neprilikama kao što je ova čovjek uvijek pokušava naći način kako da pomogne. Naše kuharstvo je bilo najmanje što smo mogli napraviti, a to je da tim ljudima damo topli obrok da ne jedu samo sendviče. Tako smo krenuli. Stavio sam na svoj profil objavu i onda su mi se počeli javljati kolege kuhari. U šest ujutro smo se skupili i prionuli poslu«, priča Sanjin. Zajedno s dvadesetak kolega pripremili su čak tisuću obroka za premorene vatrogasce koji su se cijelu noć borili s vatrenom stihijom. »Na meniju je bila tjestenina bolonjez, pečeno meso na grilu, odojak, šalša, pire i pekarski krumpir. Stigli su i kolege iz pizzerije ‘O Hara’, ali i obični ljudi koji su nudili pomoć. Pomogli su nam guliti krumpir, prati suđe. Imali smo oko 450 kilograma mesa. Sve su donirali dobri ljudi«, rekao je Sanjin, koji nije očekivao toliki odaziv. On i njegovi kolege pripremili su i marendu za vatrogasce. Kako se priča proširila, javili su se iz zagrebačkih hotela za novu donaciju količine mesa za vatrogasce.
Zvuči čudno, ali je istinito da je u srednjim školama u Hrvatskoj izbrisano 41 zanimanje za koje nema interesa učenika. Zbog premaloga broja prijavljenih učenika ili čak ni jednoga neke su škole za ovu godinu ostale bez upisa zanimanja za koje su uoči prvoga upisnoga kruga bili predviđeni cijeli razredni odjeli. Kako pojašnjava Ana Mušlek iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, nakon obrade podataka jednostavno su izbrisana pojedina »neželjena« zanimanja, čak i prije jesenskoga upisnoga roka. U Hrvatskoj tako ove godine nije upisan ni jedan krovopokrivač, limar, šumar, puškar… Postoje još desetci zanimanja od kojih su pojedine škole morale odustati zbog nedovoljnoga interesa. »Strukovna škola Đurđevac u Koprivničko-križevačkoj županiji ostala je tako ove godine bez stolara, Obrtnička škola Koprivnica bez autolimara, limara, vodoinstalatera, mesara, pomoćnih cvjećara, kuhara i pekara koji rade po prilagođenom programu. Srednja Gospodarska škola Križevci morala je odustati od upisa mljekara, voćara, vinogradara, vinara i vrtlara. Unatoč gašenju nekih zanimanja, treba spomenuti da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja dodijelilo nagrade učenicima koji su postigli najbolje rezultate na državnoj maturi u školskoj godini 2016./2017.«
