Kako smo i mi vjernici različiti, tako ima i različitih svećenika. To sam još jednom »utvrdio« ovoga ljeta kada sam imao priliku biti na misama u našim različitim župama. Neki svećenici »dugo« propovijedaju, a neki kratko; neki imaju tri »propovijedi« u istoj misi, neki gotovo da je nemaju; nekima je svaki detalj važan, a nekima baš i ne. No ono što sam primijetio i u čemu su svi svećenici bili dosljedni bila je liturgijska odjeća. Bez obzira na vrućinu, svi su imali na sebi i albu i misnicu. Neki su se znojili i izgledalo je da će teško izdržati. No moje iskustvo iz inozemstva je drugačije: tamo i (glavni) misnik u nekim prigodama ima samo štolu i albu. Zar to ne bi bilo dovoljno i kod nas, da se svećenicima olakša slavljenje mise barem po ljeti?
Čitatelj
»Posljednja tri desetljeća u liturgijskom životu Crkve na Zapadu obilježena su – među ostalim – i preslabim vrjednovanjem liturgijskoga odijevanja i odjeće. Nerijetko i sam susrećem slavlja u kojima su predsjedatelji odjeveni svakojako, samo ne na takav način da bi njihovo liturgijsko ruho bilo znakovito. Odjeća, kao i svi drugi znakovi i pojave, i u liturgijskom slavlju može postati elementom koji zamračuje i skriva, a ne otkriva, što je ipak njezina glavna svrha u slavlju.« Riječi su to našega liturgičara i pomoćnoga zagrebačkoga biskupa mons. Ivana Šaška, koji upozorava: »I zaređeni službenici svojim pristupom i shvaćanjem liturgijskoga odijevanja često nisu na tragu simboličkoga govora, bilo da je riječ o obezvrjeđivanju i banaliziranju, bilo da se radi o pretjeranu sjaju prošlih vremena koji danas – za razliku od vremena u kojima je nastala ta odjeća – više ne odražava Božju slavu, već ljudsku taštinu ili prazninu. I ovdje je osjetljivost za mjeru i simbol u kušnji. Ljepota u liturgiji, kao uostalom i u svim drugim vidicima kršćanskoga življenja, podudarna je s istinom i s uzvišenom jednostavnošću.
Banalnost, baš kao i ispraznost, za liturgijske je znakove razarajuća i pogubna. Odbijanje liturgijskih znakova često se rađa iz njihove pogrješne uporabe, ali rješenje se na nalazi u dokidanju znakova, već u ispravnu pristupu.« Rekli bismo da to vrijedi i za mise koje naši svećenici slave ljeti, a da »ne pribjegavaju« nekoj drugoj vrsti odijevanja, prepoznajući doduše činjenicu da je odijelo, »kao i vanjski znakovi, drugotno u kršćanskom kultu«, ali »dužni smo prepoznati da ono pripada važnim konvencionalnim znakovima koji imaju svoje korijene u prapočetcima ljudskoga društva«, a kroz razna povijesna razdoblja ni liturgijska odjeća »nije izuzeta od iskrivljavanja, zloporabe i zanemarivanja«.
Mons. Šaško potom tumači podrijetlo i razvoj liturgijske odjeće, što bi nam oduzelo previše prostora. Napominje da je vrelo razvoja liturgijske odjeće bila starorimska odjeća te tumači: »Kao i svi liturgijski znakovi i liturgijska odjeća svoje značenje ima u naravi i kulturi čovjeka, ali to se značenje proširuje i produhovljuje u svjetlu Svetoga pisma, a osobito u svjetlu Kristove smrti i uskrsnuća. Evo jednoga primjera koji možda objašnjava misao. Kruh za euharistijsko slavlje ne služi da bi se vjernici tjelesno nasitili (prema njegovoj izvornoj i temeljnoj svrsi), već – premda čuvajući svoje glavno značenje – poprima šire dimenzije, kako bi izrazio duhovnu hranu koja se poistovjećuje s Riječju koja je postala tijelom. Na sličan način liturgijska odjeća ne služi čuvanju tijela od hladnoće, niti da bi se dalo maha ljudskoj ispraznosti. Ona postaje poglavito znakom nutarnje zbilje, poslanja i služenja (službe). I odjeća i ruho imaju posve ljudsko podrijetlo. Dakle, ne iz puke znatiželje, već radi ispravne uporabe, neobično je korisno uroniti u podrijetlo nekih liturgijskih odjevnih predmeta, barem onih koji se najčešće pojavljuju u redovitim slavljima i koji vjerojatno u vjernicima pobuđuju opravdana pitanja«, piše mons. Šaško, čijemu iscrpnomu tekstu o različitim dijelovima liturgijskoga ruha – đakona, svećenika i biskupa – dodajemo i ono što piše Opća uredba Rimskoga misala (OURM) kada govori o liturgijskom ruhu. Tako u broju 335 piše: »U Crkvi, koja je Kristovo Tijelo, nemaju svi udovi iste uloge. Ta se raznolikost služba u euharistijskome slavlju na izvanjski način očituje raznovrsnošću bogoslužnoga ruha. Ono stoga mora biti znakom službe koja je svakomu služitelju vlastita. To bogoslužno ruho treba doprinositi i uresu samoga bogoslužnoga čina. Ruho koje oblače svećenici i đakoni, kao i poslužitelji laici, prikladno se blagoslivlje prije njihove liturgijske uporabe, prema obredu opisanom u Rimskome obredniku.« U brojevima 336 i 337 ističe: »Bogoslužno ruho, zajedničko svim zaređenim i postavljenim služiteljima kojega mu drago stupnja, jest alba, koja se oko bokova privezuje pojasom, osim ako je tako sašivena da prianja uz tijelo i bez pojasa. Prije nego se obuče alba, ako ona oko vrate ne pokriva obično odijelo, neka se stavi amikt. Alba se ne može zamijeniti superpelicejem, niti se on smije obući na talar kad se oblači misnica ili dalmatika ili, prema propisima, samo štola bez misnice ili dalmatike. Vlastito odijelo svećenika predsjedatelja, u misi i u drugim svetim činima koji su izravno s misom, jest kazula ili misnica, koju oblači na albu i štolu, osim kada je drukčije određeno.« Stoga su se i svećenici koje ste vidjeli na misama, bez obzira na tople, pa i vrlo vruće ljetne dane, držali Opće uredbe Rimskoga misala, a što se tiče oblika bogoslužnoga ruha, »konferencije biskupa mogu odrediti i Apostolskoj stolici predložiti prilagodbe koje će odgovarati potrebama i običajima pojedinih krajeva« (OURM, 342).
