Unatoč legislativnim i praktičnim naporima države, s obzirom na prirodu i složenost obiteljskih odnosa te odrastanja djece i mladeži u tehnološki bogatim, a duhovno osiromašenim društvima, nameće se nekoliko aktualnih pitanja o učinkovitosti i dostatnosti zakonske norme kada je u pitanju ovrha radi predaje djeteta, izloženost djece od najranije dobi eksplicitnim sadržajima seksualne prirode i stoga agresivnoj ranoj seksualizaciji ili pak eskalacija minucioznoga vršnjačkoga zlostavljanja preko interneta (cyberbullyinga) već u kasnijoj vrtićkoj dobi te neposrednoga vršnjačkoga zlostavljanja (bullyinga) često motiviranoga velikim materijalnim razlikama među djecom, što dovodi i do suicida ili samoranjavanja mladih, bijega od kuće ili neopravdanih izostanaka iz škole. Stoga se postavlja pitanje jesu li današnji roditelji prinuđeni nositi se s izazovima koji nadmašuju dobar kućni odgoj i stečena praktična znanja, s obzirom na to da su uvijek dva koraka iza suvremenih opasnosti i ugroza koje se stvaraju i mijenjaju na dnevnoj razini, i to najčešće tijekom odsutnosti roditelja zbog posla i skrbi za opstanak obitelji.
Kolokvijalno nazvanom »ovrhom djeteta«, preciznije ovrhom sudskoga rješenja kojim je naložena predaja djeteta drugom roditelju ili skrbniku, sudovi provode prisilno izvršavanje svojih odluka, najčešće u visokostresnim postupcima brakorazvoda, kada je dijete često objekt i sredstvo međusobnoga obračuna supružnika. Ustavni sud u više je svojih odluka podsjetio da u odnosu na poštovanje obiteljskoga života država ima negativne i pozitivne obveze; pozitivne obveze obuhvaćaju dužnost države da aktivno djeluje radi ostvarivanja pretpostavki za poštovanje i djelotvornu zaštitu obiteljskoga života svojih građana, pa i onda kad to pretpostavlja uređivanje privatnih odnosa među njima, što je izrijekom propisao i Ustav, kako je prethodno navedeno.
Kad je riječ o pozitivnim obvezama države, Ustavni sud uočio je da je pojam »štovanja« obiteljskoga života neodređen, zbog čega je istaknuo da se uvijek mora voditi računa o tome kako se tumačenja obveze države na »štovanje« toga života mogu razlikovati od slučaja do slučaja. Također, Ustavni sud smatra da država ima široko područje slobode prosudbe pri uređivanju toga pitanja odnosno pri odlučivanju o tome koje aktivnosti ili mjere treba poduzeti radi ostvarivanja ustavnoga jamstva na poštovanje obiteljskoga života, pri čemu se uvažavaju i postojeće mogućnosti društvene zajednice i njezinih pojedinaca. Pri tome, u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci te u postupcima u kojim se odlučuje ili rješava o nekom pravu vezanom uz obiteljski život maloljetnoga djeteta, središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta.
Kod specifičnih okolnosti određivanja susreta i druženja maloljetnoga djeteta s jednim od roditelja, sudska rješenja kao i provedeni postupak moraju biti pravični, utemeljeni na mišljenju Centra za socijalnu skrb te zasnovani na zaštiti najboljega interesa djece, odnosno potrebno je uspostaviti pravičnu ravnotežu između interesa djece i roditelja. U tom smislu važno je uočiti manipulativno ponašanje roditelja, odnosno postojanje visokokonfliktnoga brakorazvoda, u kojem je često cilj otuđiti dijete od drugoga roditelja, a djetetom mogu manipulirati ili jedan ili oba roditelja, koji tada primjerice svjesno nastoje spriječiti susrete djeteta s drugim roditeljem, ometati održavanje prisne veze djeteta s njime, zatim iznose lažne optužbe za zlostavljanje djeteta na račun drugoga roditelja, izlažu dijete čitavom nizu negativnih verbalnih i neverbalnih poruka o drugom roditelju.
Upravo je neizvršavanje sudskih odluka donesenih radi zaštite dobrobiti i prava djeteta te provođenje ovrha učestali problem u situacijama kada roditelj oblikuje dijete kao instrument osvete bivšemu supružniku. Sankcioniranje roditelja koji krše te odluke nije učinkovito, a postupci traju predugo, zbog čega djeca ne dobivaju pravodobnu zaštitu svojih prava. U praksi javnost mora biti isključena, a termini za provođenje ovrhe moraju biti zadržani u tajnosti. Ovrha se provodi iznimno, kada je to nužno radi zaštite djeteta, jer ona za dijete uvijek predstavlja mučan događaj. U slučajevima kada se ovrha mora provesti prisilnim oduzimanjem i predajom djeteta, nadležna tijela moraju provesti temeljitu pripremu ovrhe i osigurati da je suradnji svih služba i stručnjaka cilj upravo zaštita djeteta u najvećoj mogućoj mjeri, osobito zbog složenosti svakoga pojedinoga slučaja te radi izbjegavanja opetovanoga odgađanja i neuspjeloga izvršenja sudskih odluka, što je dodatni izvor stresa za dijete.
Pravobraniteljica za djecu u izvješću za 2017. godinu bilježi porast prijava za nasilje među djecom u osnovnoj i srednjoj školi, ali je u neposrednoj komunikaciji s djecom uočena povećana razina svijesti i osjetljivosti za problem. No ponovno je uočen neadekvatan odgovor škola i ukazano na neučinkovitost mjera koje bi trebale preventivno utjecati na sprječavanje vršnjačkoga nasilja. Naime, ispitana djeca naglasila su da škola nedovoljnu pozornost pridaje psihičkomu nasilju kao što je isključivanje pojedinca iz društva, vrijeđanje i omalovažavanje ili podrugivanje, unatoč tomu što opisana ponašanja ostavljaju ozbiljan i trajan trag i emocionalnu štetu, a uglavnom se reagira na fizičko nasilje. Posebnu pozornost izaziva tehnološko nasilje, koje je u svojoj biti također psihološko, a provodi se nad pojedincima putem društvenih mreža i stvorenih mrežnih, internetskih grupa, gdje ne manjka uvrjedljivih i vulgarnih poruka i objava, često od strane udružene grupe istomišljenika prema ciljanomu korisniku, kolegi iz razreda, škole ili druge interesne skupine. Uz navedene neprimjerene sadržaje, upravo se dio njih odnosi na grubo i seksualizirano ponašanje često starijih učenika nad mlađima, kako u redovnim odgojno-obrazovnim ustanovama tako i u dječjim domovima, posebice u vrijeme kada tijekom noći nema adekvatnoga nadzora odgojitelja nad učenicima. Od 90 pojedinačnih prijava koje se odnose na nasilje u odgojno-obrazovnim ustanovama, osam se odnosi na dječji vrtić, a 82 na osnovnu i srednju školu, što je za 11 više nego u 2016. Najveći broj prijava odnosi se na vršnjačko nasilje, ukupno 69.
Kao logičan slijed povećane agresije među djecom i mladima te neadekvatnoga odgovora i sankcioniranja neprimjerenoga i opasnoga ponašanja obitelji i društva, gotovo je četvrtina djece od 9 do 17 godina tijekom 2017. godine vidjela internetske stranice ili rasprave o samoozljeđivanju ili načinima fizičkoga ozljeđivanja, stranice koje uključuju krvave i nasilne sadržaje i slike, kao i one stranice koje govore o tome kako biti veoma mršav, a 13 % djece u istom je razdoblju vidjelo internetske stranice ili rasprave koje govore o počinjenju samoubojstva.
Tijekom 2017. godine Ured pravobraniteljice za djecu zaprimio je 285 prijava nasilnoga i zanemarujućega ponašanja, kojem je bilo izloženo 395 djece, od čega se 90 prijava odnosilo na nasilje u odgojno-obrazovnim ustanovama, 61 prijava bila je za nasilje u obitelji, a 41 prijava odnosila se na ostale vrste nasilja, uključujući internet i mobitel. Najviše prijava nasilnoga i zanemarujućega ponašanja prema djeci zabilježeno je na području Grada Zagreba (68), zatim u Primorsko-goranskoj županiji (42), Splitsko-dalmatinskoj (25) te Zagrebačkoj (22) i Istarskoj (19).
Povrjede prava na život djeteta odnose se na slučajeve ubojstava djece, na slučajeve pokušaja ili izvršenoga suicida, samoranjavanja i unesrećivanja djece te u drugim slučajevima gdje su prava na život i zdravlje djece ugroženi. Prema podatcima MUP-a u 2017. godini suicid je počinilo četvero djece, od kojih je jedno mlađe od 14 godina, a Ured pravobraniteljice za djecu zaprimio je u 2017. godini pet prijava vezanih uz povrjede prava na život, od kojih se četiri odnose na slučajeve samoranjavanja djece. Razmatranje pojedinačnih slučajeva ukazuje na narušeno emocionalno stanje djece i autoagresivno ponašanje i samoozljeđivanje, često zbog nerazriješenih konfliktnih obiteljskih odnosa ili rizičnih okolnosti u kojim djeca odrastaju te nepovoljne obiteljske dinamike i potrebe za izricanjem mjera za zaštitu prava i dobrobiti djece iz nadležnosti suda.
Podatci MUP-a ukazuju na nove trendove vršnjačkoga nasilja putem suvremenih tehnologija, gdje je česta povrjeda privatnosti ugroženoga djeteta, a za njih još ne postoje dovoljno razvijene i implementirane preventivne strategije. Valja naglasiti da svaka pojava nasilja nije obuhvaćena policijskim i pravosudnim intervencijama, posebice ono psihičko, koje ne evidentiraju ni škole ni službe socijalne skrbi, kao ni nasilje kod kazneno i prekršajno neodgovorne djece mlađe od 14 godina, što upućuje na postojanje velike »tamne brojke« vršnjačkoga nasilja. Prisutnost sve strukturiranijega vršnjačkoga nasilja u životu djece ukazuje na potrebu snažnije sveobuhvatne prevencije na svim razinama.
Uvažavajući dinamiku suvremenoga života, u kojem su većinom zaposlena oba roditelja te nužno veći dio dana ne sudjeluju u nadzoru i kontroli sigurnosti svoje djece, obrazovni sustav – prvenstveno škole, pa i vrtići – u svrhu pružanja cjelovite pomoći i podrške djeci trebao bi primjenjivati Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, što se uvijek ne provodi dosljedno i učinkovito. Prema podatcima iz izvješća pravobraniteljice za djecu za 2017. godinu neke škole izvijeste o događaju druge službe ne posvećujući se izravno rješavanju problema primjenom protokola; u drugim slučajevima škole primijene protokol, ali se nakon toga pasiviziraju u poduzimanju intervencija prebacujući odgovornost za bavljenje djecom drugim institucijama i roditeljima. Prema informaciji dobivenoj iz Agencije za odgoj i obrazovanje, u povodu jedne prijave za vršnjačko nasilje utvrđeno je da je konkretna škola konstatirala činjenice, evidentirala događaj, obavila razgovore s učenicima i roditeljima, ali zbog nerazvijene strategije rješavanja situacije obavijestila je »vanjske« institucije, od kojih očekuje rješavanje situacije koja je isključivo u djelokrugu škole. Pritom je uočen strah od reakcija roditelja u slučaju da postupci škole ne bi bili u skladu s njihovim očekivanjima, što je bio razlog izbjegavanja poduzimanja potrebnih aktivnosti, a odgovornost za rješavanje problema prenesena je na vanjske institucije i Agenciju za odgoj i obrazovanje.
Osim što je važno da obrazovna institucija primjereno odgovori na neprihvatljivost agresivnoga ponašanja, upravo nedostatak empatije i osjetljivosti na stanje žrtve kod djece-nasilnika trebali bi biti početna platforma za daljnje preventivne aktivnosti u školi. Uključivanje obitelji i zajednice u kojoj djeca neposredno odrastaju svakako je ishodište i krajnji cilj rješavanja problema nasilja, jer kao temeljna stanica u kojoj se podiže budući čovjek svakako snosi i najveći dio odgovornosti.
Nedavna emisija jedne privatne televizijske kuće, koja bilježi veliku gledanost zbog natjecateljske teme i sudjelovanja talentiranih pojedinaca, pa i djece, prikazala je sadržaj nedopustiv i neprimjeren terminu u kojem se emitira kao i ciljanoj publici među kojom je velik broj djece i mladih. Unatoč izjavi te kuće da su iz studija u kojem je emisija snimana izvedena djeca prilikom navedenoga »performansa«, ostala je činjenica da je opsceni sadržaj mogao vidjeti velik broj ljudi putem, dakako, televizijskoga aparata. Bez obzira na pokušaje da se tehnološkim putem prikrije dio snimke, ostaje znanje o činjenici što se na snimci zapravo nalazi, zbog čega je i jedna od sudionica emisije napustila studio u znak prosvjeda.
Djeca i mladi u formativnim godinama svakodnevno putem interneta doživljavaju razne oblike nasilja, pa i učestalo spolno nasilje i iskorištavanje, od prikrivenoga i perfidnoga, pa sve do eksplicitnoga i agresivnoga načina. Uredu pravobraniteljice za djecu podnesene su protekle godine brojne prijave koje se odnose na povrjede prava djece na internetu, uz prijave nasilja među djecom u odgojno-obrazovnim ustanovama, prijave nasilja nad djecom u medijima, prijave povrjede prava na privatnost djece te pravosudno zaštitnih prava. Od ukupnoga broja prijava, na nasilje putem interneta odnosilo se njih pet, što dakako ne pokazuje stvarni broj povrjeda dječjih prava na internetu koje su, prema dostupnim podatcima MUP-a, u porastu. Prema izvješću MUP-a tijekom 2017. godine putem aplikacije za prijavu spolnoga zlostavljanja djece putem interneta te drugih oblika zlostavljanja djece »Red Button« zaprimljeno je 100 prijava, od kojih se njih 28 odnosi na prijavu žrtve ili žrtvi poznate osobe, a 72 prijave odnose se na neprimjerene sadržaje dostupne djeci na internetu. Rana pasivna i aktivna seksualizacija djece dovodi do podatka da su u 2017. godini djeca i maloljetnici počinili 172 kaznena djela protiv spolne slobode i kaznenih djela spolnoga zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, što je znatno povećanje u odnosu na 2016. godinu, kad su zabilježena ukupno 72 kaznena djela. Postavlja se pitanje kakav će obrazac ponašanja imati počinitelji seksualnih prijestupa u dječjoj i maloljetničkoj dobi kada se formiraju u odraslu osobu te kolika je stvarna »tamna brojka« takvoga juvenilnoga kriminaliteta.
Prema podatcima izvješća za 2017. godinu pravobraniteljice za djecu, protekle je godine nešto više od četvrtine djece bilo je izloženo seksualnom sadržaju, a polovina te djece bila je povremeno izložena seksualnim sadržajima putem televizije, filmova, časopisa ili knjiga. Trećina najučestalijih izlaganja seksualnim fotografijama dogodila se putem mobitela, računala, tableta ili drugih uređaja spojenih na internet, zatim putem skočnih (pop-up) prozora na internetu, a gotovo četvrtina izlaganja seksualnim fotografijama dogodila se na platformama za dijeljenje fotografija. Izložena djeca, dakako, u skupini su onih kojima je internet dostupan kada god požele te ona koja vremenski najviše provode na internetu tijekom tjedna i vikenda, pri čemu zabrinjava činjenica da je više od 2/3 djece u dobi od 9 do 17 godina bilo nenamjerno izloženo takvim sadržajima u obliku fotografije, 1/3 u obliku video snimke, a četvrtina promatrane djece bila je nenamjerno izložena seksualnim sadržajima s elementima nasilja.
Oblik zlostavljanja djece svakako predstavlja i primanje poruke, slike ili video zapisa sa seksualnim sadržajem, što je primilo svako dvanaesto dijete u dobi od 9 do 17 godina, tri četvrtine djece poruke su dobile putem društvenih mreža, gotovo polovina djece primila je takvu poruku na mobitel, a trećina putem skočnih prozora i medijskih platforma (YouTube, Instagram, Flickr).
Republika Hrvatska nesumnjivo ima dobru legislativnu podlogu, razrađene zakone i protokole kojima je cilj očuvati psihofizički i emocionalni integritet djece, osobito u najosjetljivijim formativnim godinama od početka puberteta do završetka adolescencije, kao i posebna državna tijela kojima je zadatak briga za nove naraštaje. Međutim, kao i u drugim društvenim segmentima, dobri se zakoni često ne provode valjano ili ispravno, nedostaju razrađeni sustavi implementacije s učinkovitim preventivnim i sankcijskim mehanizmima, što i najbolji zakon ostavlja »mrtvim slovom na papiru«. Naravno, ni najorganiziraniji državni sustav na svijetu ne će moći učiniti ništa za pojedinca ako nisu uključeni svi društveni čimbenici, a to su kad su u pitanju djeca prvenstveno obitelj i najuža okolina u kojoj dijete odrasta i obrazuje se, jer dijete je poput spužve i upija ono što u najbližoj okolini svakodnevno vidi i čuje. Stoga je možda promjena samih roditelja preduvjet da se nasilnik u dječjoj dobi promijeni i izraste u odgovornoga člana društva.
Napad na djecu jest ujedno napad na obitelj i na kraju na društvo u cjelini. Jer svaki takav napad, koje god nasilničke etiologije bio, ostavlja dubok i neizbrisiv trag duhovne rane na osobi koja se tek treba formirati u odrasloga čovjeka, otežavajući pritom njegov osobni rast zbog vremena potrebnoga za popravak nastale štete, u čemu često ne stiže pravovremena i valjana podrška odrasloga svijeta u koji tek treba zakoračiti.
