Održiva intenzifikacija u poljoprivredi smatra se ključnom strategijom koja osigurava dovoljno hrane za cjelokupno stanovništvo i istovremeno omogućuje zaštitu okoliša i ekosustava. Intenzifikacija poljoprivrede jedna je od globalnih agenda Ujedinjenih naroda i nalazi se u službenom dokumentu »Ciljevi održivoga razvoja«. Visoki prioritet intenzifikacije u poljoprivredi temelji se na pretpostavci povoljnih, takozvanih »win-win« ishoda, prema kojima se uspješna borba protiv gladi u svijetu povezuje sa zaštitom okoliša. Ta »pobjeda« sadrži logiku povećane produktivnosti po jedinici površine poljoprivrednoga zemljišta, zbog čega rastu prinosi, a istovremeno se čuva preostala zemlja od pretjeranoga iskorištavanja.
No čini se da je ova općeprihvaćena koncepcija samo dobra želja političkih institucija. U pozadini hipoteze o uštedi zemlje i intenzifikacije poljoprivrede kriju se mnoge analize, simulacije modela, procjene, ali i promašaji. Ne postoje uvjerljivi znanstveni dokazi koji povezuju intenzifikaciju u poljoprivredi s održivim razvojem. Drugim riječima, višegodišnja službena uvjeravanja javnosti da je potrebna povećana proizvodnja hrane kako bi se spriječile posljedice »populacijske bombe« nisu znanstveno utemeljena. To je paradoks na globalnoj razini modernoga društva koje se predstavlja kao društvo znanja.
Adrian Martin, profesor okolišnih znanosti na engleskom sveučilištu East Anglia, sa svojim je suradnicima proučio svu dostupnu literaturu i studije koje se bave ishodima intenzifikacije u poljoprivredi te otkrio da ne postoji izravna povezanost povećane produktivnosti u proizvodnji hrane i očekivanih pozitivnih rezultata u prehrani stanovništva (Nature Sustainability 2018, 1, 275). Taj propust on objašnjava strukturom znanstvenih studija koje su najčešće fokusirane na parcijalne aspekte, s odvojenim naglascima na ekološkoj ili društvenoj razini. Rijetka su istraživanja u kojim se prožimaju višedimenzijski eko-socijalni učinci intenzifikacije u poljoprivredi. Očigledno je, dakle, da se i sama strategija Ujedinjenih naroda temelji na parcijalnim uvidima u stvarnost.
Profesor Martin i suradnici uočili su mnoge negativne posljedice intenzifikacije u poljoprivredi, poput povećane ovisnosti lokalnih poljoprivrednika o ponudama globalnih kompanija ili sve učestalije pojave erozije zemljišta: »Iznenađen sam koliko smo malo pozitivnih primjera otkrili u objavljenim studijama. Čini se da intenzifikacija u poljoprivredi proizvodi samo kratkoročne povoljne učinke, ali dugoročno se smanjuje proizvodnja hrane, jer opterećenje zemlje potkopava vitalne uvjete za razvoj.«
Neki znanstvenici pak smatraju politiku održivoga razvoja modnim nasiljem prema kojem se ista veličina odijela nameće svim ljudima, odnosno pristup poznat kao »a one-size-fits-all«. Nije potpuno jasno komu je u interesu nametati program održive intenzifikacije u poljoprivredi kao strateško rješenje prehrane stanovništva i zaštite okoliša. No nije teško uočiti da politička podrška tom programu odgovara agrokemijskoj industriji, jer intenzifikacija u poljoprivredi pretpostavlja povećanu potrošnju gnojiva i pesticida.
U svijetu u kojem se goleme količine hrane bacaju u smeće, postaje sve jasnije da glad nije problem nedostatka tehnologije, nego pravde. Stoga je dobro ponoviti procjenu Tima Langa, profesora na sveučilištu City u Londonu i stručnjaka za politiku prehrane: »Problem je prevelika, a ne premala proizvodnja hrane. Hrana je postala smeće u kulturi konzumerizma u kojoj svega ima previše, a ne premalo. Stalno slušamo priče da je svjetsko stanovništvo prekobrojno, da nema dovoljno hrane i da je potrebno osigurati nove zalihe. To je besmislica!«
