»Sanjao sam kako letiš u krilu anđela«, pjeva Mladen Grdović vjerojatno i ne sluteći da tumačenja toga neobičnoga sna ima otprilike koliko ima i sanjarica: od »duhovne nadahnutosti« preko »prilike da se na javi iskusi nešto vrijedno« do »sposobnosti da se prevladaju ograničenja«. No jednostavno tumačenje koje se čuje već u idućem stihu – »Sad je i Bog na tvojoj strani, ljubavi moja« – najbliže je onomu koje bi ponudio i sveti pisac. Doduše, Mojsije, Jeremija, Zaharija, Hošea i Juda potpisali bi Propovjednikovu ocjenu: »Koliko sanja, toliko i ispraznosti«; ali Joel i Petar u snima spremno prepoznaju duhovno pomazanje. Za razliku od suvremenih sanjara i snovolovaca, anđeli se biblijskim osobama u snu ukazuju veoma rijetko, no vazda su znakom Božjega zauzimanja za miljenika u nevolji. Tako je dva svoja sna u Betelu i Haranu protumačio izraelski praotac Jakov, kojega je brojem anđeoskih sanja nadmašio tek Isusov poočim Josip.
»Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju« prvi je od triju sanjivih anđeoskih naloga koji je Josip primio dok je »snovao« kako da potajice napusti trudnu zaručnicu. Bliskost snovanja i snivanja koju bilježi Matej objašnjava čestotu kojom se Josipovo viđenje od baroka naovamo prikazuje – za stolom.
Tim više začuđuje što su možda i najpoznatije takvo ulje na platnu povjesničari umjetnosti dugo pogrješno tumačili. Na »Snu svetoga Josipa« francuskoga majstora chiaroscura Georgesa de La Toura pronalazili su tako Samuela i Elija, evanđelista Mateja i njegova nadahnitelja, utamničenoga Petra i anđeoskoga osloboditelja. Zbuniti ih je moglo što slikar Luja XIII. – slavan po geometrijskom pojednostavnjivanju i ponoćnom nijansiranju – nije podario aureolu Josipu ni krila anđelu; no opametiti su ih mogle ruke. Dok anđelova desnica zakriva svijeću ističući nebeski sjajno lice, ljevica ne baca sjenu. No Josipova ljevica drži – knjigu.
Makar joj povijesti književnosti ne pamti ime, Zofia Czeska rijetko se prikazuje bez knjige u ruci. Naime, poljska blaženica koja je zemlju napustila 1652. – dvije godine prije kraljevskoga slikara – zasnovala je prvu školu za djevojčice u svojoj domovini. Nije to bila tek sanjarska nadarbina jedne plemićke udovice. Ljupku su Zofiju nakon muževljeve smrti snubili tako uporno da ju je jedan od prosaca i oteo; no ona je imala drukčije odabranike. »Bog je važniji i ja činim što on hoće. (…) Odabrala sam najmanju djecu i siročad (…) da iz najmanje česti koju mi je Bog u svojoj milosti i milosrđu ostavio prime dobar odgoj.« Svjesna da dobra odgoja ne može biti bez »živih Kristovih pomagačica«, svojim Djevicama Prikazanja Blažene Djevice Marije utemeljiteljica nije naložila klauzuru, nego nutarnju molitvu: onu koja »potiče pobožnost, daje svjetlo razumu, vodi samospoznaji i ražaruje Božju ljubav«. Anđeli znaju da to nije samo san.
