Osamnaesti dan ovogodišnjega travnja bio je u znaku 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, književnice čije je ime odavno postalo sinonimom svijeta uređena po mjeri »maloga« čovjeka, svijeta koji je, reći će Duško Car, »proniknut čuvstvom dobrote, čuvstvom samilosti prema slabijima i siromašnijima, vjerom u pobjedu dobra i vjerom da nad svim čovječjim nastojanjima i činima bdi providnost, koja unatoč zapletima i teškoćama sve privodi konačnom i pravednom rješenju«.
Malo je, stoga, vjerojatno da bi književnica koja je tragično skončala svoj život u rujnu 1938. u svoje bajke, koje je počela pisati kada su njezina djeca poželjela čitati, unosila vrijednosti u kojima se jasno zrcale temelji kršćanstva da ni sama nije vjerovala u njih te da bi, posredovanjem napisanih tekstova, takvim vrijednostima učila svoju i svu drugu djecu koja su joj, zahvaljujući daru književnoga stvaranja, bila povjerena.
Milan Špehar i Ana Salopek u tekstu »Kršćanstvo u djelima Ivane Brlić-Mažuranić« ističu da je odgoj koji je Ivana Brlić-Mažuranić primala u svojem domu bio u istančanom kršćanskom duhu te da od najranijih dana ona gaji neizmjernu ljubav prema svojemu Stvoritelju i njemu se svakodnevno utječe. Taj podatak potvrđen je i u pogovoru knjizi »Moji zapisci, dnevnici, memoari, molitve, putni i drugi zapisi« objavljenoj 2017. u izdanju Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod koju je priredio dr. sc. Mato Artuković, a uredio prof. dr. Vinko Brešić. Tamo, naime, stoji kako je od djetinje dobi, jednako kao i u zreloj, vjera u životu Ivane Brlić-Mažuranić imala vrlo važnu ulogu: »Sudeći prema zapisima u dnevniku i memoarskoj građi općenito, Ivana je još od djetinjstva, a i kasnije, češće išla u crkvu, i posebno na sakrament ispovijedi i pričesti, nego je Crkva to zapovijedala (jednom godišnje, o Uskrsu, ispovjediti se i pričestiti).«
Dragocjen uvid u intimni svijet
U knjizi »Moji zapisci« nalaze se tekstovi Ivane Brlić-Mažuranić koji za njezina života nisu bili objavljeni. Uz dnevničke, memoarske i putne zapise u njoj su navedene i molitve koje je zapisivala od 1889. do 1896. godine. Te molitve dragocjen su uvid u njezin intimni svijet i izvor za upoznavanje njezina duhovnoga i vjerskoga života utkana u djela u kojima su nositelji ideje dobra djeca, najmlađi sin ili kći, siromasi, poniženi i ismijavani, koji se ne osvećuju, nego opraštaju, snažni vjerom u ljubav prema bližnjemu. A upravo takve kakve je odabrala Ivana Brlić-Mažuranić odabirao je i Bog u povijesti spasenja da bi posramio mudre i nadvladao jake.
Svjesna ljepote i snage blagoslova, toga blaga koje dolazi iz riječi, a koje svoj izvor ima u samom Bogu, Ivana Brlić-Mažuranić upravo tim činom želi započeti i završiti svoj dan. »I na početku dana kano i uvek mi je Tvoj blagoslov nuždan. U našoj vjeri neima za me ništa ljepšega ni nježnijega od blagoslova! Jer u istinu, šta može ljepše biti nego ako Ti onaj Jedini stvor koj je i Tvoj gospodar i otac, i sudac i branitelj, koj može blagoslov podati i sve drugo ako ti on reče ‘Blagoslivljam te’.« Već u toj kratkoj molitvi za blagoslov izrečena je ne samo njegova nužnost za život glasovite književnice, nego i njezina slika o Bogu koji istodobno i vlada i ljubi, i presuđuje i spašava i iz čijega blagoslova proizlazi sve potrebno čovjeku za život. Kraj njezina dana također je obilježen blagoslovom upisanim u znak križa i prisutnošću Trojedinoga Boga u njemu: »A sada, Bože, prekrižiti ću se, i Ti ćeš me, molim Te, blagosloviti.«
Iskreno i u poniznosti pred Bogom
Za Ivanu Brlić-Mažuranić Bog je jedina osoba pred kojom je spremna pognuti svoja koljena, što upućuje i na to da je vrlo dobro znala poredati svoje životne prioritete: »Bože, da znaš koliku slast ćutim klečeć pred Tobom, ja koja se nikom ne klanjam, biti toli pokorna toli skromna i ćutiti se toli ništavnom pred Tobom, ja koja oholo nad svime dižem glavu…« Pred Boga ona dolazi iskreno i u poniznosti, što je osobito vidljivo u molitvama koje zapisuje prije ispovijedi. U njima je svjesna svojih slabosti i upravo tu svijest, slabostima unatoč, prepoznaje kao dobro u sebi smatrajući da sve dok može prepoznati svoje slabosti, znači da može i razlučivati dobro od zla.
»Zla sam. Bože, eto ovimi riečmi odkrila sam Ti sve što je u meni dobra. Da, uvjerenje moje, tvrdo uvjerenje moje, da sam zla, ovo uvjerenje jedino je mislim, koje me bodri da stupim pred Tebe, jer dokle godj mi je zloća zloćom, dotle znam za dobro, dotle neuživam u griehu, dotle mu samo podliežem.« Također, ona je razapeta između svega što voli u svijetu i svega što voli u Bogu, između svega što jest, a ne bi željela biti i između svega što nije, a željela bi biti. »Al kako razložiti to svećeniku da sam i lahkoumna, i nemarna, i osora, i liena, i nečedna, a da ipak neprestajem drhtati od ljubavi za nebo, za Tebe, svemogući, da tako malo na Te mislim, da tako volim sve svietske zabave, a da si mi ipak nekako uviek pred očima. (…) Kako, Bože, da budnem ono što nisam, što toli želim biti, Tvoje dobro diete?«
Posebno mjesto u Ivaninim molitvama sačuvano za djeda
Molitva je Ivane Brlić-Mažuranić sveobuhvatna. Kada moli, moli za sve ljude, moli za svoje bližnje, ali istim žarom kojim moli za njih, moli i za njoj nepoznate ljude kojima je također potrebna molitva. Najbolji je pokazatelj da je u svojim molitvama nasljedovala Isusa Krista to što se u njima spominjala i onih kojih se u molitvama rijetko tko sjeti, a trebali bi ih se svakodnevno sjetiti svi – svojih neprijatelja. »Za sve vrle ljude, za ljude moje domovine, za zaslužne, za svjetske junake, za skromne i sakrivene, za sve rodjake moje, za moje babice, za djeda, za mojega dragoga, siromaha strica, za male andjeliće, moju braću, za svu umrlu dječicu, za sve, za sav pokojni narod, puk, koj je ili pao na bojištu, nepoznat vitez, ili se u svagdanjem životu borio, za sve Hrvate, za sve ljude i… moram li? (…) Za Madjare!«
U trenutcima bolesti posebno je mjesto u Ivaninim molitvama imao njezin djed Ivan Mažuranić, po kojem je i dobila ime, i koji je zaslužan za pripremu tla njezine duše za prihvaćanje evanđelja. »Kad sam poslije u svom razvoju došla do toga da s razumijevanjem i razmišljanjem čitam evanđelje, našla sam u mojoj duši tlo uzorano, pripravno, plodno i žedno da primi i da se sa svojim silama povede za visokim zahtjevima evanđelja i nigdje me visina tih zahtjeva presenetila nije.« U molitvi za djedovo zdravlje iščitava se velika ljubav i briga unuke za čovjeka koji je formirao njezinu etiku još u najranijem djetinjstvu, a to je etika humanosti i vjerovanja u dobro koje prevladava u čovjeku. »Bože, lebdi u pogibelji život djeda moga, moga staroga tate, dobroga, dragoga! Što da kažem? Na moju molitvu jednom si ga već spasio. Star je. Bio je slavan, bio je sretan. Svi ga ljubljahu. Do blizu osamdeset mu je. Dokle ću moliti za taj život? Ah! Bože, uviek! Ja bih uviek!«
Kako je Bog odgovarao na njezine molitve
Politički i društveni angažman Ivana Mažuranića neprijeporno je imao utjecaj i na odnos njegove unuke prema domovini, za čiji boljitak ona također sklapa ruke moleći da i kroz njezino pisanje bude proslavljena. »Ti znaš šta ja za nju ćutim, da nisi sveznajući nebi znao, jer nitko izim Tebe, ni ja sama neznam, šta je to što samo kod te rieči Hrvatska! Hrvat! ćutim, zašto mi toliko naglije onda krv kroz žile teče, zašto bi onda ljubila tlo, ljubila svaku rieč pisanu tim jezikom! (…) Nu daj mi priliku da što za nju učinim da joj ikada mogu zasviedočiti to obožavanje, jer ja u njoj ljubim narav, Tebe!«
U intimi Ivane Brlić-Mažuranić ostalo je zapisano kako je Bog odgovarao na njezine molitve. Sigurno je to, a svjedoci su toga sve njezine napisane riječi, da je Bog potvrdno odgovorio na njezinu molitvu da učini nešto za svoju Hrvatsku. Ostaje nemjerljivo koliko je za voljenu domovinu učinila pišući za one najmlađe, za one utkane u budućnost Hrvatske, koje su njezine riječi odgajale i to s jednakim žarom i autentičnošću čine i danas. Njezine bajke govore djeci kako da osluškuju sebe, svoje srce, kako da to srce održe čistim, govore im da na svijetu ne postoji veća ljubav od majčine, uče ih ljepoti oprosta i iskrenoga kajanja, uče ih pravednosti, poštenju i istini, a odrasle podsjećaju na imperativ koji im je uputio Isus Krist – da nikada ne zaborave biti kao djeca.
