Sredinom rujna mnogi su ostali impresionirani udarom na libanonsku islamističku skupinu Hesbollah. Dogodilo se nešto neviđeno. U sinkroniziranim eksplozijama komunikacijskih uređaja u Libanonu poginuli su desetci osoba, a ozlijeđeno ih je više od tri tisuće. Bio je to uvod u novo širenje sukoba na Bliskom istoku. Izrael i Hesbollah, produžena ruka Irana u Libanonu, svim sredstvima udaraju jedni na druge, posljedice su nove žrtve i razaranja.
Nitko ne zna kamo vodi to novo zaoštravanje, mnogi strahuju od širega sukoba, ali mnogi, koji sve to gledaju sa strane, čak su zadivljeni kreativnošću i sposobnošću izraelske tajne službe Mossad, koja je očito organizirala napad preko elektroničkih uređaja. Sama ideja već svjedoči o velikoj razini inovativnosti, a njezina provedba, otkrivanje kanala opskrbe Hesbollaha, ugradnja eksploziva u dojavljivače i voki-tokije, zatim simultano izazivanje eksplozija, zahtijeva izvanrednu logistiku. Neki mediji pišu kako se cijeli svijet smije Hesbollahu. Doista, ta akcija nekima možda izaziva smijeh, sve do trenutka kad prevlada svijest o tome da je njezina posljedica smrt i patnja. Hesbollah nosi prijezirnu oznaku terorističke organizacije pa je stoga ubojstvo njezinih vodećih pripadnika, gledano iz perspektive nekih, moralno lakše podnijeti, no smrt je smrt, patnja je patnja.
Tehnički gledano, akcija Mossada nosi obilježja terorizma, no u ovom slučaju riječ je o samo jednoj komponenti širega oružanoga sukoba, obliku specijalnoga rata u kojem se ne može isključiti nikakva metoda.
Dok se Europljani zabavljaju pričama o eksplozijama Hesbollahovih komunikacijskih uređaja, u europskim gradovima svako malo ginu ljudi u napadima izvedenim na jednostavniji način, uglavnom nožem. Sad, neovisno o okolnostima usmrćivanja, kreativnosti napadača i moralnom statusu žrtava, činjenica je da se nasilje sa smrtnim posljedicama sve više širi i u Europi. Hoće li prestati, kako ga spriječiti i je li moguće da se u Europi postupno udomaće bliskoistočni uvjeti? Ta pitanja kao da nikoga ne zanimaju, o njima se u javnosti vrlo rijetko razgovara. Ali neki se sa strane već smiju na račun Europljana.
Krajem kolovoza tri su osobe ubijene nožem na gradskom festivalu u njemačkom gradiću Solingenu. Napadač, za kojega se kasnije ispostavilo da je Sirijac koji je godinu dana u Njemačkoj boravio ilegalno, ušao je među ljude koji su se mirno okupili na gradskoj zabavi i zaklao troje koji su mu se našli na putu.
Solingen je grad noževa, čak se službeno kiti nazivom »grada sječiva« jer je poznat po tome da se u njemu nalazi industrija svih vrsta sječiva, sloveći za najveću i najbolju u Europi. Od kraja kolovoza s imenom Solingena povezuje se sasvim nova predodžba o noževima.
Ubojica je u Njemačku stigao prije nepune dvije godine, na Božić 2022. ondje je podnio zahtjev za azil. Nakon što mu je zahtjev odbijen dobio je odluku o protjerivanju. Prije godinu dana policija je došla po njega kako bi ga ispratila na zrakoplov koji ga je trebao odvesti iz Njemačke, ali on u tom trenutku nije bio u svojem stanu. Za policiju je time posao bio završen, evidentiran je kao nestao i od toga dana nitko se nije brinuo o tome gdje se nalazi. Takvih osoba, koje nemaju pravo biti u Njemačkoj, trenutačno u Njemačkoj ima oko milijun. Za razliku od drugih stanovnika, oni ne podliježu nikakvoj evidenciji, nitko se o njima ne brine i nitko ih ne prati ako su sumnjivi.
U siječnju 2015. dvojica braće, francuski islamisti podrijetlom iz Alžira, upala su u uredništvo satiričkoga lista »Charlie Hebdo« i vatrenim oružjem ubila 17 osoba. Bio je to do tada najspektakularniji islamistički napad u Europi, ali uskoro je uslijedio još veći. U studenom te iste godine u seriji islamističkih napada u Parizu poginulo je 130 ljudi, a 352 ozlijeđeno.
U lipnju 2016. dvojica su islamista upala u crkvu u mjestu Saint-Étienne-du-Rouvray i usred mise nožem ubila svećenika.
Ne računaju žrtve u Siriji i Iraku
Popis poznatih islamističkih napada u Francuskoj seže u osamdesete, a napadi su učestali u posljednjih desetak godina. Zabilježeno ih je ukupno više od četrdeset, većina je izvedena nožem. U međuvremenu napadi se nižu i u drugim zapadnoeuropskim zemljama, osim Francuske najpogođenija je Belgija i u posljednje vrijeme Njemačka.
Samo u napadima za koje se pretpostavlja da iza njih stoji teroristička organizacija Islamska država (IS) u svijetu je ubijeno više od 3600 ljudi. Pritom se ne računaju žrtve u Siriji i Iraku. Polovica tih žrtava ubijena je u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Pod pojmom terorizma obuhvaćeni su postupci poput atentata, bombaških napada, izazivanja požara i drugih oblika nasilja kojima je cilj eliminacija političkoga protivnika ili pak izazivanje općega osjećaja nesigurnosti. U međuvremenu tom je definicijom obuhvaćen i računalni i ekološki terorizam. Terorizam može biti posljedica djelovanja »podzemlja« ili je pak riječ o »državnom terorizmu« iza kojega stoji određeni državni aparat.
Crveni terorizam
Suvremenoj definiciji terorizma kroz povijest su najbliže pojave Sikarijaca i Zelota, židovskih skupina koje su se u 1. stoljeću borile protiv Rimljana, zatim srednjovjekovnih islamističkih Asasina, a u novijoj povijesti kao jedna od prvih terorističkih organizacija poznata je skupina »Mlada Italija« iz prve polovice 19. stoljeća.
Premda novija povijest poznaje i desničarske terorističke skupine, tradicija terorizma uglavnom je vezana uz ljevicu. Točnije, teroristički pokreti najčešće su pripadali anarhističkim i antikolonijalnim strujanjima. U drugoj polovici 20. stoljeća teroristi su u Europi dolazili iz nove ljevice. Najpoznatije terorističke skupine bile su talijanske »Crvene brigade« i njemačka »Frakcija Crvene armije«, čiji su pripadnici povremeno boravili u Palestini, a dio njih kasnije se skrivao u Zagrebu.
Radikalna europska ljevica s vremenom je ostvarila svoje ciljeve legalnim putom i dijelom postala sastavnicom političke elite. Strukturna prilagodba europskih društava krajem 20. stoljeća ciljevima alternativnih pokreta dovela je do postupnoga gašenja terorističkih žarišta. Radikalna europska ljevica u to je vrijeme zagovarala nasilje kao legitimno sredstvo političke borbe. Primjerice, pripadnik toga političkoga miljea, Nijemac Joseph Fischer, koji je uzeo ime »Joschka« kako bi time izrazio svoju bliskost s Rusijom, svojedobno je napadao kamenjem policijska vozila, a kasnije je postao njemački ministar vanjskih poslova.
Hrvatski apsolutist
Zapadna civilizacija odlikuje se među ostalim krjepostima poput dijaloga i snošljivosti. Te su vrijednosti, koje proizlaze iz kršćanskih postulata poštovanja ljudskoga dostojanstva i svijesti o nedostižnosti apsolutne istine u društvenim odnosima, ugrađene i u temelje zapadnih demokracija.
Na lijevom rubu političkoga spektra međutim snošljivost i dijalog nisu odveć na cijeni. Ondje se ustrajno javljaju obrasci ponašanja koji se odlikuju nesnošljivošću i polaganjem prava na apsolutnu istinu. Ujedno te političke snage često su spremne i nasilje legitimirati svojim navodnim posjedovanjem apsolutne istine. Jedan od najnovijih primjera je i osoba koja je s pozicije predsjednika države proljetos svoju ocjenu stanja u Hrvatskoj proglasila apsolutnom, stavivši se iznad institucija političkoga sustava i dijelom ih čak, suprotno Ustavu i demokratskomu poimanju države, proglasila nelegitimnima.
Nesposobnost za dijalog
Demokratski sustavi uvijek su manjkavi i podložni kritici, međutim na ljevici se redovito ta kritika smatra opravdanim razlogom za uklanjanje ili preuzimanje državnih institucija.
Taj model razmišljanja nazočan je i u nedemokratskim društvenim sustavima, poput islamističkih. Nesnošljivost i nesposobnost za dijalog neki su od razloga neprestanih sukoba u islamskim dijelovima svijeta. U posljednje vrijeme taj se obrazac očito prelijeva i u Europu i omogućuje nove, nasilne oblike političkoga sučeljavanja.
Pojam vlasti u zapadnim demokracijama uvijek je vezan uz dijalog, napredovanje u spoznaji i naposljetku uz natjecanje s poštovanjem općeprihvaćenih pravila. Drugim riječima, zapadne demokracije odlikuju se time da njezini politički činitelji prihvaćaju spoznaju da njihovi interesi, stajališta i ciljevi unutar političkoga sustava nisu jedini i da se blagostanje može ostvarivati jedino u razmjeni i razumijevanju. U određenim dijelovima zapadnih društava to načelo nije prihvaćeno, kao ni među dijelom novih stanovnika Zapada.
PITANJE BANANA Od čepa do noža
Rubne političke snage
Europske političke elite uglavnom ne prihvaćaju tu spoznaju, što zbog činjenice da im to odgovara, što iz bojazni da bi se time oslabila njihova politička uloga. Strah od preobrazbe europskih društava i posljedično od nestabilnosti jednostavno se ignorira u etabliranim strukturama politike i javne komunikacije. Time se jedna od gorućih tema političke budućnosti Europe prepuštena rubnim političkim snagama, ili onima koje same ne pružaju dovoljna jamstva vlastite demokratičnosti.
U međuvremenu Europa se puni pripadnicima nezapadnih društvenih tradicija. Jedni prihvaćaju zapadna politička mjerila, drugi ih prihvaćaju deklarativno, treći se otvoreno bore protiv njih.
Problem je što se svako upozorenje na opasnost destabilizacije europskih društava i političkih sustava proglašava hajkom i rasizmom. Međutim, činjenica je da se u međuvremenu u Europi održavaju masovni politički skupovi na kojima sudionici uglas traže uspostavu islamskoga kalifata.
S tim izazovom Hrvatska još nije neposredno suočena. Priljev useljenika zbiva se kontrolirano, a oni koji u Hrvatsku dolaze ilegalno uglavnom idu dalje. Kad se ostvare najave Vlade o skorom rastu hrvatskoga gospodarstva do određene razine, oni će ovdje i ostajati.
Pitanje BiH
Činjenica je da se u Europi širi novi oblik terorizma. Očituje se najčešće u napadima nožem, usmjerenima na pojavne oblike zapadne civilizacije, kao što su Crkva, konzervativne ili krajnje liberalne strukture ili, kao što je slučaj u Solingenu, na širenje osjećaja nesigurnosti.
Ne postoje razumni razlozi za pretpostavku da će taj val terorizma uskoro prestati. Naprotiv, priljev ilegalnih imigranata i radikaliziranje islamskih skupina u Europi razlog je za bojazan da bi moglo biti još gore. Uzgred, kad je riječ o Hrvatskoj i njezinoj okolici, stručnjaci za sigurnost upozoravaju na snažan islamistički potencijal u Bosni i Hercegovini koji se ukorijenio tijekom rata.
Država već desetljećima slabi
Definicija zapadnih demokracija obuhvaća čitav spektar vrijednosti i norma, među kojima je i otpornost demokratskoga sustava, odnosno sposobnost demokracije da se obrani od napada. Pravosuđe, policija, obavještajne službe i javni dijalog dio su toga obrambenoga mehanizma. Međutim, stvara se dojam da taj mehanizam sve više slabi, zapadne demokracije u svim svojim segmentima kao da nisu zabrinute zbog mogućih ugroza svoje institucionalne i vrijednosne arhitekture.
Država, u njezinu zapadnom poimanju, rezultat je zajedničke volje njezinih građana i ujedno njihov zaštitnik. I to zaštitnik njihovih interesa, načina života i njihove sigurnosti. Pritom država već desetljećima slabi, sve veći broj svojih funkcija prepušta slobodnomu tržištu, a svoje demokratske obrambene mehanizme zanemaruje. Ironija je da pritom rastu ugroze. Štoviše, sve to dovodi do rasta nepovjerenja u državu, građani imaju sve manje razloga očekivati zaštitu od države.
Europa uzgaja svoje teroriste
Terorizam je sam po sebi netransparentna pojava, teško je precizno dokučiti njegova ishodišta, a posebice njegove metode. U općem rastu nepovjerenja u državu sve se češće javljaju pitanja tko stoji iza nekih pojava. Jesu li one usmjeravane ili su stihijske, neplanirane ili neorganizirane. U posljednje vrijeme javljaju se naznake da se talibanski režim u Afganistanu u najmanju ruku blagonaklono odnosi prema afganistanskim izbjeglicama u Europi. Poznato je da neke zemlje nadomak Europi, poput Turske i pojedinih zemalja na sjeveru Afrike, drže u ruci ključeve izbjegličkih ruta. No općenito povezivati terorističke napade u Europi s nekom državnom strategijom bilo bi pretjerano. Terorističke napade u Europi dijelom koordiniraju islamističke organizacije. Neke države bave se cyber-terorizmom, ali one ne organiziraju napade noževima po Europi. Ti napadi ne dolaze izvana, oni su rezultat unutarnjih odnosa u Europi. Jednostavnim rječnikom, Europa uzgaja svoje teroriste.
Prepuštanje stihiji
U tijeku je snažna promjena geopolitičkih odnosa u svijetu. Globalni igrači, a i oni manje globalni, zauzimaju pozicije i određuju dosege svojega utjecaja. U tim okolnostima, čini se, Europa ne određuje ništa. Ona se prepustila stihiji koja bi ju mogla iz temelja promijeniti. Dio toga je i novi oblik terorizma, onaj islamistički, koji se pojavio prije nekoliko desetljeća i koji uzima sve više maha. Pritom teroristima nije potrebna nikakva logistika, nikakva kreativnost ni posebno planiranje. Valjda će netko važan i moćan u Europi napokon dopustiti da se uz tu pojavu stavi oznaka »dramatično«.
