Vrijeme došašća vrijeme je iščekivanja – djeteta. Božić etimološki ne znači ništa drugo doli mali Bog, Bog u tijelu i obliku djeteta. Stoga je to vrijeme prikladno za promišljanje o životu, strahovima i nadama djece koja danas žive među nama.
U prosincu djeca se u Zagrebu i Hrvatskoj nalaze pred neugodnim izazovima prihvaćanja dvaju neželjenih darova: otimanja prava njihovim roditeljima i nametanja cjepiva. Oba dara podsjećaju na one danajske, jedan je politički, drugi medicinski.
Novi zagrebački gradonačelnik nije izvršio obećanja u vezi sa smećem pa se posvetio pitanju djece. Po kratkom je postupku ukinuo potpisane ugovore i uskratio roditeljima odgojiteljima novčanu naknadu. Srećom, uspio je to »samo« u Zagrebu. Ostaloj djeci u Hrvatskoj, starijoj od pet godina, prijeti božićni paket od 50 tisuća doza eksperimentalnoga cjepiva.
Dvogodišnja su upozorenja znanstvenika ostvarena – pandemijska je priča konvergirala prema cjepivu. Tijekom te revolucije djeca su postala kolateralna žrtva. Prema proljetnom izvješću Unicefa djeca su »najveća žrtva epidemioloških mjera« nametnutih tijekom pandemije. Prilikom nedavne proslave 75. godišnjice osnivanja izvršna direktorica Unicefa Henrietta Fore upozorila je javnost: »Pandemija bolesti COVID-19 najveća je ugroza za djecu u povijesti našega rada.« Naravno, nije mislila na rizik od obolijevanja, nego na cijenu koju plaćaju djeca zbog mjera koje provode odrasli.
Uvedene mjere zatvaranja »istjerale« su 1,6 milijarda djece iz škola, od kojih gotovo pola milijarde nema pristup internetu. Djeca čija je prehrana povezana uz pohađanje nastave ostala su bez svakodnevnoga obroka. Nerazumno zatvaranje škola djecu je osudilo na – glad. U mnogim su zemljama, posebno siromašnijima, liječenje i skrb o pothranjenoj djeci smanjeni za 80 posto (Bangladeš), a smrtnost djece povećana je i do 20 posto (Pakistan). Najgore stradavaju djeca s invaliditetom, zatim ona u alternativnim smještajima i djeca na imigrantskim rutama.
Povećan je broj nasilnih incidenata nad djecom, iskorištavanja i mentalnih poremećaja. Djeca su neosmišljenim upravljanjem pandemijom prisiljena sudjelovati u nošenju tereta straha i panike, iako zdravstveno nisu ugrožena od koronavirusne bolesti. Često se nalaze u situacijama zabranjenih druženja s prijateljima, »kućnim pritvorima«, nejasnim uputama o obvezi nošenja maski, nepotrebnoj primjeni kemijskih sredstava izravno na kožu uz pritužbe da ih to peče… Svi su podatci dostupni u znanstvenoj literaturi, no umjesto obveznoga štiva, to će postati ignorirana arhiva (npr. Eur Child Adolesc Psychiatry. 2021;1-27).
Djeca su najslabiji i najljepši članovi svake ljudske zajednice. Stoga bi trebala biti prva na popisu briga institucija, prioritet milosrđa bližnjih i prve mete čina ljubavi, koji promiču autoriteti. Upravo suprotno, djeca su najveće žrtve ove pandemije jer su zanemarena. Nemaju nikakva prava, samo dužnosti i prisile. Neki članci (npr. 6. i 27.) međunarodne Konvencije o pravima djeteta jednostavno su izbrisani pandemijskim valovima.
Djeca su postala žrtveni jarac, pokusni kunić i dežurni krivac. Nije rijetkost da ih neki znanstvenici, uključujući hrvatske, optužuju i opisuju kao bazene širenja novih varijanti koronavirusa. Dječja su igrališta nerijetko, uključujući Hrvatsku, opasana žutim trakama zabrane pristupa, a u mnogim su školama ove zime otvoreni prozori zbog razrjeđivanja virusa. Ne iznenađuje stoga što, čak i u Hrvatskoj, političari i teolozi nametanje epidemioloških mjera prema djeci nazivaju – zločinom!
Treba učiniti sve da razni Grinchevi ne ukradu ovaj Božić djeci ili, još gore, da se štovanja Moloha ne pretvore u prinošenje djece kroz vatru. Treba hitno ukinuti svaki oblik represije nad djetinjstvom, a božićnim darivanjem društvo se treba ispričati nevinoj dječici.
