U pravnoj teoriji štrajk je organizirana obustava rada radnika, koji na taj način izražavaju svoje nezadovoljstvo uvjetima rada ili plaćama. To je zapravo krajnji način borbe za ostvarenje ekonomskih i socijalnih prava radnika. U povijesti borbi za ostvarivanje tih prava štrajkovi su u početku bili zabranjivani, a štrajkači bili kažnjavani. Danas je pravo na štrajk dopušteno u svim demokratskim državama, ali uz propisane uvjete, prije svega prethodne najave i pregovore. Bitno je da štrajk nema posebne političke ciljeve, iako je štrajk kao socijalni bunt ujedno pokazatelj određenoga političkoga nezadovoljstva, posebice ako je nasuprot štrajkačima kao poslodavac država. Takva situacija bila je u Hrvatskoj sa štrajkom učitelja 2019. godine, a sada sa sudskim službenicima. Štrajkovi učitelja, prosvjetnih radnika i sudskih službenika imali su potporu javnosti, bili su relativno uspješni.
Sadašnji štrajk pravosudnih službenika (izuzeti su sudci) nema za sada pobjednika jer ni jedna strana ne popušta, pa je tako već postavljen rekord trajanja. Prijete moguće štete, kako građanima tako i pravnim osobama. Država kao poslodavac ne popušta, a dodatno je primijenjena kaznena mjera uskrate plaća. S druge strane štrajkači (većinom srednja stručna sprema) smatraju da su njihovi zahtjevi za povećanjem plaća socijalno i ekonomski opravdani. Posebice zbog činjenice da su sudcima povećane plaće čak do 3000 eura, svota koja znatno premašuje sadašnju prosječnu plaću štrajkača.
Takvo povećanje plaća sudcima, a izostavljanje njih kao niže rangiranih službenika doživljavaju kao stanje u antičkoj Grčkoj prije dvije tisuće godina u kojoj se primjenjivalo načelo »quod licet Iovi, non licet bovi« koje u doslovnom prijevodu znači »što je dopušteno Jupiteru (bogu), nije dopušteno volu«, odnosno u prenesenom smislu »nema svatko ista prava« ili »nismo svi jednaki«. Valja naglasiti da se sudci solidariziraju s traženjima štrajkača i ne žele biti posebno povlašteni u odnosu na svoje suradnike nižega položaja ili stručnoga obrazovanja.
Nasuprot tomu državna vlast (Vlada) primjenjuje različita mjerila kod povećanja plaća sudcima u odnosu na njihove suradnike na istom poslu, povezane kao »karike u lancu«.
Zato će biti zanimljivo što o tome pišu i govore crkveni dokumenti katoličkoga socijalnoga nauka u prošlosti i danas. Već 1891. godine enciklika »Rerum novarum« poziva državu i poslodavce da poštuju zahtjeve za »pravednom plaćom«, koja će omogućavati radniku i njegovoj obitelji dostojan život. Međutim pritom upozorava i na opasnost od dosljedne primjene liberalističkoga načela »laisser faire, laisser passer« (pustiti da se radi – da stvari idu svojim tijekom), prema kojem se država na treba miješati u pitanje plaća jer to bi trebao biti odnos poslodavca i radnika. Prema tom načelu radnik je prepušten milosti poslodavca, odnosno zakonima tržišta (ponuda i potražnja). Osim toga Crkva je već tada zastupala potrebu priznavanja radnicima »prava na udruživanje« kroz sindikate. Također se upozorava da ako se ne poštuje načelo »pravedne plaće«, dovodi se u opasnost javni red, mir i poredak te se prognozira opasnost od prevrata i revolucija, što se kasnije i događalo.
U drugim crkvenim dokumentima upozorava se da u slučajevima ekonomskih i socijalnih sporova treba pokušati i ponuditi mirna rješenja iskrenim dijalozima, a štrajk treba ostaviti kao zadnje rješenje radi ostvarenja pravednih zahtjeva radnika. U tome važnu ulogu trebaju imati sindikati. Zapravo sindikati trebaju štititi i zastupati pravedne zahtjeve radnika, pa i štrajkom. U tome se nije uspjelo jer zapravo nije bilo dijaloga.
Posebna opasnost može nastati u slučaju ako su poslodavci, uključujući i državu, skloni politizirati štrajk. Na zlorabu politizacije štrajka nisu imune ni pojedine političke stranke iz vlasti, a ni oporbe.
Kada je u pitanju zaštita prava radnika koja jamče socijalnu i ekonomsku sigurnost radnika, crkveni dokumenti pape Pavla VI. ne isključuju ni mogućnost uporabe sile te tako upozoravaju na opasnost većih šteta koje mogu proizići zbog neprihvaćanja zahtjeva radnika. Povijest potvrđuje da se radništvo (narod) može izmanipulirati kada se stvori kritična količina nezadovoljstava, koje mirne prosvjednike pretvori u nekontroliranu masu. Najbolji su primjer nedavni prosvjedi u Parizu vezani uz mirovinsku reformu.
Zato državna vlast ne smije svoje zaposlenike smatrati nekom vrstom robe na tržištu rada. Treba uzeti u obzir činjenicu da je svaki njezin zaposlenik posebna osoba za sebe i da je njegov rad i nagrada za rad pitanje njegova osobnoga dostojanstva. To štrajkači stalno naglašavaju.
Dakle plaća državnoga službenika ili namještenika ne smije podlijegati zakonima tržišta, nego mora biti utvrđena po zakonima pravde i pravičnosti uspoređujući odnose tih plaća prema drugima uz prihvaćanje specifične društvene važnosti.
Država kao poslodavac (plaće idu iz državnoga proračuna) ne smije se igrati pitanjima nadležnosti niti inatiti, a najmanje prijetiti u rješavanju toga ozbiljnoga pitanja.
