Postoji više uzroka iseljavanja, a najčešći su potraga za boljim životom, elementarne nepogode (višegodišnje suše, poplave) i ratovi. Indijci, Nepalci i Filipinci iseljavaju se u potrazi za boljim životom. Ukrajinci, Afganistanci, Sirijci i Palestinci iseljavaju se jer bježe od ratova. Sličan je slučaj i za afričke i južnoameričke narode. Hrvati su se počeli iseljavati nakon raspada Austro-Ugarske i posljedica ekonomskih kriza toga vremena. U Dalmaciji je dodatan poticaj iseljavanju dala peronospora koja je uzrokovala propast vinograda, tada glavnoga izvora prihoda. To je bila uzročno-posljedična veza između peronospore i naše dijaspore.
Nakon završetaka Drugoga svjetskoga rata 1945. g. dio Hrvata iselio se zbog posljedica rata i straha od osveta. Početkom šezdesetih počeo je novi val iseljavanja iz Hrvatske zbog ekonomskih razloga – bježanjem, potom legalnim izlaženjem kao turisti te na kraju organizirano uz pristanak države.
U susjednim zapadnim državama Austriji i Njemačkoj hrvatski su građani prihvaćani kao privremeni radnici, a kasnije se to privremeno zapošljavanje proširilo na Švicarsku i Francusku te postupno i druge države zapadne Europe. Popularno su nazivani »gastarbajteri« – radnici gosti, kako su ih počeli najprije zvati u Njemačkoj.
Države imigracije koje su zapošljavale naše građane odnosile su se prema našim, ali i drugim stranim radnicima gostoljubivo, što potvrđuje i sama riječ »gast« (Gastarbeiter) koja u prijevodu znači gost. Ne može se tvrditi da nije bilo problema, ali ti problemi nisu dobivali značaj sukoba koji bi imali primjese vjerske, nacionalne ili rasne nesnošljivosti.
Bivša država na to iseljavanje nije gledala s naklonošću pa je u početku uhvaćene u pokušaju emigriranja kažnjavala prekršajno i kazneno. Međutim, kada je shvatila da takvo emigriranje ima prednosti i da devizne doznake spašavaju negativnu trgovačku bilancu, zamijenjen je negativni odnos prema emigrantima organiziranim odlascima na tzv. »privremeni rad«. Tako su naši emigranti izgubili negativna obilježja te su ih počeli nazivati »naši radnici na privremenom radu u inozemstvu«. Njihove devizne doznake slane u domovinu podizale su standard obitelji u domovini, a poticala se i gospodarska djelatnost većim trošenjima, posebice gradnjom kuća, vikendica i slično.
Za te hrvatske građane zaposlene u inozemstvu problemi su nastajali glede jezika, što je brzo otklanjano organiziranjem posebnih tečajeva za sve strane radnike. Hrvati su se u tom prilagođavanju najbrže snalazili.
Problem odgovarajuće kvalifikacijske strukture Njemačka je brzo uočila i počela je organizirano selektirati kandidate za dolazak na rad prema svojim potrebama. Prednost u odabiru imali su mlađi od 40 godina, kvalificirani i školovani. Osnivane su posebne liječničke komisije u državama iseljavanja u Zagrebu i Beogradu, koje su provjeravale sposobnost za određena zanimanja. Htjeli su dobiti zdravoga mladoga radnika koji će raditi koliko treba i koji vjerojatno ne će odmah postati korisnik zdravstvene usluge, a istodobno će godinama plaćati poreze i doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakle, zdravstveni i mirovinski fondovi Njemačke, ali i ostalih država prihvata, godinama su se punili doprinosima, bez izdataka iz njihovih fondova zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja. Postojala je uzajamna sukladnost interesa. Njemačka je imala posebno organiziranu službu, tzv. »Arbeiterwohlfahrt«, jednu od više neovisnih udruga za socijalnu skrb s naglaskom na posebnoj skrbi za strane radnike. U toj službi zapošljavani su i stranci kako bi pomogli u rješavanju socijalnih i radnih problem stranih radnika.
Hrvatska za sada nema takve ili slične institucije, a ne pokazuje ni namjeru sustavnoga zapošljavanja stranaca i pripremanja za njihovo socijalno uključivanje. Strane radnike dovode privatni posrednici bez posebnoga selektiranja prema stručnosti i zdravstvenim sposobnostima.
Neke strukture pokušavaju stvarati mišljenje da bi većim prihvaćanjem stranih radnika moglo dolaziti do sukoba interesa između domicilnih i stranih radnika, neke vrste sukoba interesa. Sindikati za sada nešto govore, ali ne poduzimaju ništa konkretno.
Za razliku od nas Njemačka je odmah prepoznavala prednosti prihvaćanja stranih radnika prema njihovim kvalifikacijama kao zidare, bravare, mehaničare, vozače, konobare, liječnike, inženjere i slično.
Kod planiranja zapošljavanja mislilo se čak i na razlike u načinu prehrane, pa je u uputama Saveznoga njemačkoga ureda za rad (Arbeitsamt) preporučivano da se za rad na sjeveru Njemačke u brodogradilištima ne primaju pripadnici muslimanske vjere, uz objašnjenje da će zbog drugačijega načina prehrane teže podnositi napore u hladnoj klimi. Nije to bilo nikakvo diskriminiranje glede vjere niti je takvo pitanje ikada postavljano. To je bilo prihvaćano kao normalna činjenica.
Zato se ni današnje dovođenje stranih radnika iz Azije i Afrike ne smije prepuštati divljemu tržištu nesavjesnih posrednika, a ni brizi pojedinih počasnih konzula. Posebno bi trebalo organizirati obvezno i besplatno učenje hrvatskoga jezika uz upoznavanje stranaca s našim načinom života i običajima.
Ako izostane mogućnost socijalnoga uključivanja stranih radnika, posebno zbog jezičnih razlika, događat će se nesporazumi u kojima će netko očekivati da domaći čovjek u traženju neke usluge mora govoriti engleski, što ga u neznanju engleskoga jezika može činiti inferiornim u odnosu na stranoga radnika. Takva stanja mogu biti uzrok incidenata i sukoba raznih oblika.
