U monaštvu su povremeno postojale struje koje su promatrale rad kao zaprjeku na duhovnom putu. No zdrava predaja gledala je na to drukčije. Rad je važan za moj duhovni put. On je važan izvor samospoznaje. U radu upoznajem sebe sa svojim sposobnostima. Ali otkrivam i svoje tamne strane. Duhovni oci mogli su po načinu kako netko radi spoznati kako izgleda njegova duša. Tko kaotično radi, njegova duša izgleda iznutra nesređena. Kod rada uvijek nailazim na svoje granice. Pojavljuju se osjećaji kao gnjev i srdžba. Oni mi pokazuju moja osjetljiva mjesta i moje potisnute potrebe.
Ima ljudi koji zamjenjuju duhovnost s vjerskom samodopadnošću. Oni kruže samo oko sebe. Raditi znači dopustiti da nas Bog uzme u službu, napustiti sebe i svoje interese. Zapravo je duhovni problem jesam li u poslu pod stresom ili nisam. Tko se želi dokazati u poslu, tko želi pred sobom i drugima izgledati dobar, taj crpi iz vlastite snage. A ona će se brzo iscrpsti. Ali tko je ipak našao svoj unutarnji izvor, izvor Duha Svetoga, iz njega posao struji iznutra. Komu sve teče, tko je opušten, taj može više raditi a da se ne umara.
Ima voditelja odjela koji mnogo rade, ali njihov posao ne oduševljava druge. Naprotiv, iz njihova rada izbija nesvjesna agresivnost. Oni se skrivaju iza rada kako bi se obranili od svake kritike. Suradnici osjećaju potisnutu agresivnost u prekomjernosti rada, a time ih se više koči negoli motivira.
Ižaravanje koje proistječe iz mojega posla pokazuje obavljam li ga iz duhovnoga raspoloženja ili iz sebeljubivih motiva kako bih dokazao svoju vrijednost budući da se zapravo osjećam bezvrijednim. Ako se posao rabi kako bi se postigli drugi ciljevi (povećavanje osjećaja osobne vrijednosti itd.), on nikada ne će stvarno donijeti plodove.
(Iz »Knjige o umijeću življenja«
objavljene u nakladi Glasa Koncila)
