Danas se mnogi žale da su pod stresom, istrošeni, iscrpljeni. Za mene je stres uvijek duhovni problem. Radimo samo iz svoje snage. Ali u nama ključa izvor Duha Svetoga. Ako sam u dodiru s tim izvorom, ako me on pokreće, onda mogu mnogo napraviti bez iscrpljivanja sebe. Naime, taj je izvor u meni neiscrpljiv budući da je božanskoga karaktera. Mnogi su iscrpljeni jer rade iz krivih obrazaca življenja. Oni rade pod geslom: »Nadam se da radim sve ispravno. Nadam se da ne činim nikakvu pogrješku. Nadam se da ne će doći ni do kakve svađe.« S takvim obrascima življenja čovjek je brzo na kraju, istrošen.
Molitva je put prema unutarnjemu izvoru. Molitva nas, kako ju shvaća Evagrije Pontik, vodi u unutarnji prostor tišine. Evagrije taj prostor naziva »Božje prebivalište«, jer Bog sam ondje prebiva, i »Jeruzalem«, jer je to mjesto mira. U nama – tako nam govori mistika, već postoji mjesto na kojem je posve tiho, na kojem je Bog već u nama, ali mi smo odsječeni od toga prostora tišine. Vanjska i unutarnja buka, naše brige i problemi stavljaju se kao debeli betonski sloj između našega srca i toga unutarnjega prostora šutnje. U molitvi probijamo taj betonski zid kako bismo došli u unutarnji prostor.
Ondje gdje Bog prebiva u nama, ljudi nemaju pristupa, ondje ne susrećemo sudove i osude, želje i očekivanja, odbacivanja i povrjede. Ondje smo spašeni i cjeloviti. Unatoč svojim strahovima, u svojem središtu smijemo iskusiti da je naša osobna bit spašena i cjelovita. Ona je neranjiva. Ranjavanja se tiču samo naših osjećaja, ali ne i naše istinske biti. U Istočnoj Crkvi prije svega je Isusova molitva put ulaženja u dubinu srca. To je prostor blagosti i milosrđa, ljubavi i slobode. Ondje i osobni osjećaji krivnje nemaju pristupa. Ondje smo bistri i čisti, bez mrlje.
Iz »Knjige o umijeću življenja«, Glas Koncila, 2020.
