PVC plastika jedan je od najkorištenijih oblika plastike na svijetu – potražnja je 2016. godine bila veća od 41 milijuna tona. No ta je vrsta plastike krta, nije savitljiva i teško je obradiva, sve dok se ne »začini« kemijskim omekšivačima ili plastifikatorima. Najčešće se radi o ftalatima, skupini jeftinih aditiva koji PVC plastiku čine mekanom, fleksibilnom i otpornom prema temperaturnim ekstremima. Ftalati su postali sredstvo izbora za omekšavanje plastike pa čine 80 posto svjetskoga tržišta plastifikatora. Nalaze se u električnim instalacijama, dječjim igračkama, unutrašnjosti automobila, kozmetičkim proizvodima, ambalaži, namještaju, građevinskim i medicinskim materijalima… Jedini je problem ftalata što s vremenom migriraju, odnosno napuštaju plastiku i onečišćuju okolni prostor.
Stoga su, uglavnom, svi ljudi izloženi djelovanju tih kemikalija. Svakodnevna ili dugotrajna izloženost niskim koncentracijama ftalata može uzrokovati niz zdravstvenih poremećaja u djece (spolni poremećaji, narušen imunosni sustav, alergije…) i odraslih. Sigurnost ftalata nije prijeporna tema u znanosti jer oni su dokazano štetni. Pripadaju skupini takozvanih hormonskih otrova ili endokrinih disruptora. Prije desetak godina u Europskoj su uniji i Sjedinjenim Državama uvedene zabrane određenih vrsta ftalata (npr. DEHP), što je potaknulo znanstvenike da istražuju bolje kemijske zamjene za ftalate.
Potraga za sigurnijim omekšivačima plastike priznanje je da s dosadašnjim ftalatima nešto nije bilo u redu. Inače, naravno, znanstvenici ne bi tražili zamjenu. Sada su već i dežurni skeptici prihvatili dokaze o migrirajućim ftalatima koji »cure« iz plastike. I mnoge druge tvari koje se nalaze u plastici kao dodatci (katalizatori, boje, monomeri, pigmenti, punila) s vremenom napuštaju plastiku i onečišćuju okoliš. Ako se radi o plastičnoj ambalaži za prehrambene proizvode, taj je okoliš – hrana.
Znanstvenici već godinama rade na alternativnim omekšivačima kojima bi izbacili kontroverzne ftalate s tržišta. Međutim, svako novo rješenje ima neke nedostatke – preskupi su, onečišćeni prevelikom količinom katalizatora (npr. bakra i kositra) ili su jednostavno toksični baš poput ftalata. U najnovijem broju časopisa »Journal of polymer science« američki su istraživači objavili novu vrstu omekšivača (J. Polymer. Sci. 1. 11. 2018.). Rebecca Braslau, profesorica na kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu, tvrdi da su njihovi omekšivači sigurniji: »Za razliku od ftalata, naši nemigrirajući omekšivači fizički ne mogu napustiti plastiku.«
Nova zamjena temelji se na triazolnim strukturama koje nisu migrirajuće iz jednostavnoga razloga jer su kemijski čvrsto vezane za strukturu plastike. Poznato je da se tradicionalni omekšivači, dakle ftalati, umiješaju s mljevenom PVC plastikom i zatim se zajedno »rastope«, a ne vežu. Naprotiv, novi se omekšivači kemijski vežu za PVC polimer pa ne mogu iscuriti tijekom primjene, odnosno ne pojavljuju se u okolišu ili hrani. Stoga toksičnost novih triazolnih omekšivača i nije posebno važna tema, sve dok netko ne dokaže da su i oni mobilni.
Znanstvena potraga za novim omekšivačima plastike dobar je primjer kako stroge regulacije mjerodavnih institucija ne koče napredak, nego, naprotiv, potiču nova istraživanja i inovacije. Zabrana ftalata sadrži poruku: nije dobro, može bolje. No nisu svi ftalati zabranjeni, još uvijek se masovno upotrebljavaju, ali to je samo pokazatelj kompromisa s industrijom polimera. Rebecca Braslau, dizajnerica novih sigurnijih omekšivača plastike, nada se da će industrija prihvatiti novu generaciju omekšivača: »Potencijal je zaista velik, ali moram priznati da je pokušati promijeniti industriju kao pokušati pomaknuti prekooceanski brod ‘Queen Mary’.«
