S obzirom na najavljenu ekonomsku krizu koja nas očekuje, u ovom broju rubrike Mladi mladima odlučili smo promišljati o materijalnim problemima, nezaposlenosti, poslovnom svijetu u koji ulaze mladi, shvaćanju važnosti rada, obrazovanja i – strpljenja. Sve su to ključna obilježja s kojima se mladi susreću ili će se u skoroj budućnosti morati »boriti«, posebice u kriznim razdobljima. Pitamo se: Kako kao mlad čovjek ostati motiviran u vrijeme krize?
Sve više uočavamo nedostatak strpljenja mladih koji ulaze u poslovni svijet. Velika većina mladih odmah nakon završetka obrazovanja želi na ključna mjesta – postati direktor, voditelj i sl., ali realnost je potpuno drugačija. Stoga u ovom broju pišemo upravo o tome zašto treba biti strpljiv, raditi na sebi i suočiti se sa stvarnošću kako bismo postali samostalni i odgovorni ljudi koji ulaze u »svijet odraslih«, stvarajući pritom preduvjete za budućnost zasnivanja nove – vlastite obitelji. Ipak, zadovoljenje vlastite egzistencije nije moguće bez rada i obrazovanja. Crkva i njezini pastiri toga su itekako svjesni, zbog čega u brojnim dokumentima vezanim uz razmišljanja socijalnoga nauka Crkve možemo čitati o radničkim pravima, pravednoj plaći i radu kao ljudskom pravu. Unatoč čestoj rečenici da se ne isplati školovati jer ćemo raditi za »mali novac«, treba uokvirivati vlastite talente unutar sustava koji će od nas učiniti korisne pojedince, a obrazovanje i rad te shvaćanje njihovih važnosti, bez ikakva podcjenjivanja, u tome nam uvelike mogu pomoći. Kako bismo predočili stvarnu sliku o mladima i njihovu zasnivanju samostalnoga života, braka i obitelji, prikazujemo i aktualna istraživanja o tome koliko dugo mladi u Hrvatskoj žive sa svojim roditeljima. Ipak, kao kršćani nikada ne smijemo posustati, posebice u kriznom razdoblju, iz kojega možemo izići čvršći i motiviraniji nego ikada.
Nebrojeno mnogo puta od naših starijih (i mudrijih) članova obitelji, poznanika, učitelja i suradnika čuli smo izreke da je strpljenje vrlina, da je spašen onaj koji je strpljen te brojne druge izreke kojima su nas učili samokontroli i strpljenju kako ne bismo ponavljali iste pogrješke kao i oni. Ubrzana svakodnevica sve se više očitava i u našim pogledima na svijet – brzina je postala imperativ u svim segmentima naših života, bilo u obrazovanju bilo u načinu života, pa čak i u radnom vijeku.
No taj nedostatak strpljenja nije neki novitet u mladih ljudi, nego je stalno prisutna karakteristika, koja ako se ne oblikuje pravilno, postaje trajna mana. Brojni mladi odmah nakon završetka svojega obrazovanja žele postati voditelji, vlasnici poslovanja, direktori, glavni urednici, rektori sveučilišta; često smatraju da na čistu silu koju pruža mladost imaju kvalifikacije obavljati poslove »višega ranga«. Realnost je drugačija. Potrebno je mnogo strpljenja, učenja i stjecanja novih znanja i vještina kako bismo postali zaista kompetentni, kao i mudrosti koja često dolazi sa životnom dobi i sazrijevanjem u odrasle žene i muškarce u punom smislu te riječi. Nema ništa loše u strpljenju, čekanju i promišljanju: na kraju dana ipak Bog proviđa i daruje. Sve što smo zaslužili dobit ćemo, a znamo i da će nam biti vraćeno stostruko.
Zbilja je važno saslušati druge i starije oko nas. Ako ni za što drugo, onda kako ne bismo donijeli iste odluke koje su oni s vremenom spoznali kao pogrješne. Naš ovozemaljski život nije toliko kratak koliko nas uvjerava moderna kultura i nametnuta paradigma brzine. Savršeno je u redu stati i razmisliti te sustavno i polako ući u život, stvoriti nešto svoje i u tome ustrajati. Strpljenje je zaista vrlina, a onima koji čekaju pružaju se najbolje prilike. Naravno, to nikako ne znači biti statičan i indiferentan – radom na sebi, brzinom koja nam najviše odgovara, postići ćemo najbolje rezultate.
Neki su se od nas već u osnovnoj ili srednjoj školi barem malo odvojili od roditelja. Odlaskom na fakultet to je odvajanje postupno bilo još i veće te smo počeli shvaćati da život nije baš tako jednostavan kako nam se činilo u djetinjstvu. Tu su stanarina, hrana, neplaćeni računi i ostali, neki put i nepredviđeni troškovi, koje nam u većini slučajeva rješavaju upravo – roditelji. Naravno, postoje studentski poslovi kojima zaradimo svoju malo veću prvu svotu novca, ali onda tek vidimo koliko smo zapravo imali kad smo bili kod kuće.
Četvrta Božja zapovijed svakodnevno nas podsjeća da nas je netko postavio na noge i da smo uz pomoć njih postali to što jesmo. I na tome im trebamo biti zahvalni jer su nas oni uobličili, odnosno naučili mnogočemu. Skromnost i umjerenost trebale bi krasiti svakoga čovjeka, a tko će nam biti bolji primjer od naših najbližih? Najčešće se dobro uči po nečijem primjeru, ali životna je škola mnogo teža od testova u obrazovanju.
Jer znali smo i bezbrižno u jednom danu potrošiti 100 kuna koje smo dobili kao džeparac za taj tjedan, a kad smo počeli živjeti sami, shvatili smo da tih 100 kuna vrijedi, barem po studentskoj satnici, četiri sata nečijega života. Shvatili smo da su nas roditelji pokušali naučiti »baratati« – a zapravo mudro upravljati – novcem, a neki od njih jednostavno i nisu imali pa su ono što su mogli dali svojoj djeci. Ali su uvijek bili tu i znali pronaći barem pravu riječ, ako drugačije nisu mogli. Jer ono što su oni nekad bili za nas, vjerojatno ćemo i mi biti za svoju djecu. Najveći životni uzori koji od prvoga dana svojoj djeci pokazuju primjer kako, ako Bog da, treba izgraditi skladnu i sretnu obitelj. A taj ćemo primjer jednoga dana pokazivati i mi sami ako znamo cijeniti ono što su nam dali i što nam daju – i duhovno i materijalno – baš naši roditelji.
Nije tajna da su neki poslovi podcijenjeni u društvu, za neke se smatra da ih bilo tko može raditi, a mišljenje da netko »sigurno može raditi taj posao bolje od njega/nje« rasprostranjeno je i nerijetko neutemeljeno. Nismo ni svjesni da takvim stajalištima umanjujemo vrijednost truda i vremena uloženih u razvijanje vještina kako bi se obavljao taj posao.
Čovječanstvo je obdareno čitavim nizom talenata, a svatko je od nas rođen s određenim potencijalom. Ako u razvijanje tih darova utrošimo određeno vrijeme i trud, radimo to s namjerom da te talente učinimo korisnima sebi i drugima oko sebe. Drugim riječima, namjera je svakoga pojedinca biti koristan u svojoj okolini. Iako često ne mislimo na taj način, shvaćajući da svoj rad stavljamo na raspolaganje drugima, to nas može potaknuti da više cijenimo svoj posao koliko god nekad njime bili nezadovoljni, ali i da u drugom svjetlu promislimo o poslovima koje sami podcjenjujemo. Mladi su često razočarani već pri prvom doticaju s tržištem rada smatrajući da se njihov trud i vrijeme uloženi u obrazovanje i razvijanje određenih vještina ne cijene dovoljno. Materijalna je dobit od našega rada, naravno, vrlo važan vid zadovoljstva poslom, ali ne treba zanemariti ni učinak koji rad može imati na našu okolinu ili društvo u cijelosti.
Unatoč našim različitostima ili možda upravo zbog njih, svatko od nas može pronaći svoje mjesto u društvu i dati svoj doprinos njegovu boljitku. Stavljanje naših vještina na raspolaganje drugima veoma je nesebična odluka, a istodobno je ona jedan od temelja ljudskoga društva. Uporaba naših vještina i talenata na taj način više je od pukoga vraćanja duga društvu. Shvaćanje važnosti svakoga pojedinoga rada za korist društva nužno je za stvaranje okoline u kojoj se svi osjećaju jednako vrijednima neovisno o poslu kojim se bave.
Rad je temeljna odrednica ljudskoga postojanja. Zahvaljujući radu, čovjek materijalno stvara za sebe i svoje bližnje, ali isto tako ispunjava svoje dane zadovoljstvom i korisnošću. Svjesna da je rad temelj ljudskoga dostojanstva, Crkva često govori o radničkim pravima i plaćama. Temelj toga razmišljanja svakako je socijalni nauk Crkve u kojem se ističe da društvo koje ne cijeni radnika i njegove životne potrebe nikada ne će ostvariti stabilnost i društveni mir.
Crkva je na poseban način osjetljiva kada je riječ o nezaposlenosti mladih. Nemogućnost rada i vlastitoga ostvarenja može imati, ističe se u socijalnom nauku, kobne posljedice koje rezultiraju društvenom marginalizacijom ili odbacivanjem. »Mnogi su mladi danas žrtva nezaposlenosti. Koliko je onih koji su prestali tražiti posao, potišteni su zbog stalnih odbijanja ili zbog ravnodušja društva koje nagrađuje samo povlaštene i priječi da se dokažu oni koji zaslužuju. Čini se da nagrada ide onima koji su sigurni u sebe, iako je ta sigurnost postignuta korupcijom. Rad nije dar koji se ljubazno daje samo povlaštenoj manjini; rad je pravo svih ljudi!« istaknuo je jednom prilikom papa Franjo, koji redovito upućuje apele političarima kako bi ih podsjetio na probleme i potrebe današnjih mladih. Međutim, treba istaknuti da je plaća zakonit plod rada, a danas se brojni, iako su zaposleni, susreću i s problemom nepravedne plaće. Govoreći o pravednoj plaći, Crkva ističe da sporazum između poslodavca i radnika o visini plaće nije dovoljan da bi se ona smatrala pravednom jer ne smije biti toliko mala da bi bila nedovoljna za dostojanstveno životno uzdržavanje.
Kao kršćanima jasno nam je da se sreća ne krije u materijalnim stvarima, ali neke od njih nužne su za dostojanstven život. Pozvani smo svojim poštenim radom stjecati i stvarati jer to nije protivno Božjemu planu, ali pozvani smo i na duhovni rad kako bismo jednoga dana zaslužili plaću na nebesima. U tome se nikada ne smijemo umoriti i obeshrabriti jer Božja je plaća pravedna i dostojanstvena.
Mladi, pa tako vjerujemo i neki od vas koji čitate ovaj tekst, odlučili su nakon srednje škole nastaviti obrazovanje na fakultetu ili nekom visokom učilištu. Zasigurno to nije bila laka odluka te smo se savjetovali sa svojim bližnjima i drugim nama dragim ljudima.
Teško je odlučiti s tek napunjenih 19 godina, ali ako želimo studirati, treba znati svoje želje i mogućnosti kako bismo odabrali djelatnost kojom ćemo se baviti u životu. To »formiranje« u većini slučajeva napravi okolina, to jest ljudi s kojima se družimo, a sada sve više i mediji. Način na koji se to radi najvidljiviji je kroz prijedloge kao što su: »Toga nedostaje na tržištu rada«, »Uf, teško ćeš s tim naći posao«, »Što nisi mogao upisati nešto bolje.« Ima i onih »drugih« prijedloga, to jest onih kojima nastavak visokoga obrazovanja nema smisla. Nema smisla zato što neki ljudi smatraju da je obrazovanje izgubilo na cijeni jer danas »svatko studira«, a tvrde i da će s fakultetom raditi za istu plaću kao i netko sa srednjom školom. Te i slične tvrdnje možda i jesu – dijelom i ponekad – istinite, ali smatramo da se mladi ili stari usavršavaju zbog sebe i vlastitih ambicija te im to čini zadovoljstvo. Također valja reći da takva razmišljanja mogu nekoga i obeshrabriti, pa time i utjecati na njegovu budućnost.
Sve u svemu, bio netko student u području prirodnih, društvenih, tehničkih i ostalih znanosti, nije jednostavno jer iziskuje trud, vrijeme, dobru organizaciju, a ponajviše upornost. Ne kaže se uzalud da »fakultet završavaju uporni, a ne pametni«. No ljepša nam uzrečica kaže: »Znanje je imanje«, imanje koje ti nitko ne može oduzeti, a zlata vrijedi.
Društvo u kojem živimo možda i nije poticajno što se tiče visokoga obrazovanja i usavršavanja općenito, no evo jednoga savjeta Autora koji je pobijedio taj svijet: »U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 29). Pouzdajmo se u njega jer jedino ćemo tako naći odgovore na sva naša pitanja.
Podatci najnovijega istraživanja Eurostata otkrivaju da u Hrvatskoj 62 posto mladih u dobi od 25 do 34 godine živi s roditeljima. Roditeljski dom u prosjeku napuštaju sa 31,8 godina. Usporedbe radi, u Europskoj uniji prosjek je 26,4 godine. Zašto su naši mladi, u odnosu na druge europske zemlje – među onima koji najkasnije napuštaju roditeljski dom?
Neki od ključnih razloga koji mlado stanovništvo u Hrvatskoj »koče« u zasnivanju samostalnoga života izvan roditeljskoga doma su materijalne i ekonomske naravi. U istraživanju Dunje Potočnik »Mladi i politika: trendovi (dis)kontinuiteta« 82,2 posto mladih kao glavne razloge kasnoga napuštanja roditeljskoga doma navodi financijske teškoće. Naime, samo je 35,5 posto mladih zaposleno, a sve više mladih suočava se s teškim pronalaskom zaposlenja na neodređeno vrijeme. Dolazi do rasta prekarnoga rada, prema kojemu mladi u prosjeku rade nekoliko sati dulje od uobičajene satnice te za svoj rad dobivaju 20 posto niže plaće. Nadalje, Valentina Mandarić govori o vrlo aktualnom fenomenu »produžene mladosti« prema kojem mladi danas kasno napuštaju roditeljski dom, duže se obrazuju i profesionalno osposobljavaju, duže traže stabilno i sigurno radno mjesto, a ujedno i sve kasnije započinju samostalan život te zasnivaju brak i obitelj. Međutim, istraživanja pokazuju i da se mladi danas mogu okarakterizirati kao generacija kojoj se ne žuri odrasti. Mladi u dobi od 25 do 34 godine danas se u velikoj mjeri oslanjaju na vlastito iskustvo, a ne na iskustvo odraslih kao što su njihovi roditelji. Nažalost, postoje mladi koji se vrlo često ne ponašaju u skladu s društvenim pravilima i normama, što može dovesti do toga da samostalni život, odraslost i zasnivanje obitelji ne smatraju vrjednotom ili idealom, nego se vode razmišljanjima i željom da što duže ostanu mladi. Dob ne znači nužno i zrelost osobe, a zbog nedovoljne razine zrelosti i nemogućnosti samostalnoga ostvarivanja potrebnih uvjeta za stabilnu egzistenciju može se reći da mladi danas žive iskustvo nestabilnosti. Uz to, može se postaviti pitanje: Trebaju li mladi uopće napuštati obiteljski dom? Kako je u prošlosti bilo »normalno« da u jednoj kući žive dvije, tri, pa čak i četiri generacije, a danas se mnogi tomu čude?
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
