Godišnjica početka ruske agresije na Ukrajinu, totalnoga rata kojemu se u bliskoj budućnosti još ne nazire kraj, učinila je aktualnim promišljanja o ulozi vatikanske diplomacije u krizi na istoku Europe. Glas Koncila sugovornika za tu temu pronašao je u Victoru Gaetanu, američkom novinaru rumunjskoga podrijetla, koji više desetljeća piše za vodeće svjetske katoličke agencije i medije, s osobitim fokusom na ulogu Vatikana u svijetu. Nedavno, zapravo netom uoči početka rata u Ukrajini, iz tiska je izišla i njegova knjiga »God’s Diplomats« (hrv. Božji diplomati). Jedno poglavlje posvetio je i Ukrajini i ulozi Svete Stolice u zemlji nakon aneksije Krima.
Pretpostavljam da govorite o četirima načelima koja su zacrtana u enciklici pape Franje »Evangelii gaudium« iz 2013., koja se suočava s napetostima prisutnima u društvenoj stvarnosti. Te su ideje ključ njegova diplomatskoga pristupa – u kojem je cjelina važnija od dijelova, u kojem je stvarnost važnija od ideja, u kojem zajedništvo nadvladava konflikt i, napose, u kojem je vrijeme važnije od prostora. Iako se na prvi pogled takav pristup može činiti apstraktnim, ta pravila zrcale se u Papinim strateškim odlukama i svjedoče o njegovoj namjeri da ostane neutralan između geopolitičkih sila koje se međusobno nadmeću. O čemu je riječ najbolje možemo razumjeti ako spomenuta načela predstavimo u određenom diplomatskom kontekstu. Uzmimo za primjer Južni Sudan, jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu, a ujedno jednu od novijih, osnovanu 2011. godine. Početkom veljače Sveti Otac pohodio je kao hodočasnik Južni Sudan, zajedno s vođama anglikanske i prezbiterijanske Crkve.
Načelo prema kojem je cjelina važnija od dijelova vidi se u tome da je glavna nit Papinih poruka bila da je pomirenje potrebno da bi se okončao tribalizam. Sudan je u stanju rata već desetljećima i da bi došlo do mira, treba nadvladati etničke podjele i prepoznati zajednički cilj. Stvarnost je važnija od ideja – mnoge zapadne vlade smatraju da su sudanski vođe upleteni u nasilje i korupciju i odbijaju s njima surađivati. No papa Franjo razumije ono što znaju mnogi koji djeluju na terenu – da su sudanski predsjednik i potpredsjednik, čije je rivalstvo uzrokovalo rat 2013. godine, jedini vođe svojih etničkih grupa (plemena Dinka i plemena Nuer). Stoga je bolje pomoći im da se pomire, što se doista i dogodilo prilikom susreta u Vatikanu 2019., kojemu su nazočili i predstavnici anglikanske i prezbiterijanske zajednice. Putujući u Sudan, uostalom, zajedno s anglikanskim i prezbiterijanskim vođama, papa Franjo sam je svjedočio da je zajedništvo važnije od sukobljavanja. Pokazao je da je kršćansko zajedništvo snažna sila protiv konflikta. Nadalje, kršćanski vođe uživaju daleko više poštovanja nego političke elite. Naposljetku, načelo prema kojem je vrijeme važnije od prostora govori o tome da za diplomaciju treba vremena. Papa Franjo susreo se sa sudanskim predsjednikom Salvom Kirom 2015. u Ugandi.
Iduće godine predstavnici Ekumenskoga vijeća Crkava Južnoga Sudana došli su u Rim i tražili od pape Franje da se uključi i da posjeti Južni Sudan. Isprva su sigurnosna pitanja onemogućila takvo putovanje, no Papa je sukobljene vođe pozvao u Vatikan 2019. godine. Deset mjeseci kasnije formirana je vlada, a sudanski vođe izrijekom su zahvalili papi Franji.
U Vatikanu se nalazi najstarija diplomatska škola, pokrenuta 1701. godine. Riječ je o Papinskoj crkvenoj akademiji, znanoj i kao »Accademia«, koja godišnje obrazuje osam do deset svećenika, u programu koji traje od dvije do četiri godine. Kurikul je posvećen jezicima, kulturama i upoznavanju jedinstvene povijesti svakoga naroda. Vatikanski diplomati stoga svaku pojedinu zemlju promatraju kao prilično jedinstvenu cjelinu. Zato ne postoji u vatikanskoj diplomaciji »istočnoeuropska politika«. Crkveni diplomati, kojima upravlja Državno tajništvo Svete Stolice, oblikuju svoje aktivnosti prema potrebama određene zemlje. Vatikanski diplomati poštuju nacionalnu samobitnost i protive se nasilju. Do izražaja pritom dolazi i načelo supsidijarnosti, koje se manifestira u tome da Vatikan prihvaća svako tijelo vlasti. U vrijeme kada je papa Ivan Pavao II. imao važnu ulogu u procesu hrvatske neovisnosti, njegova je pozicija bila temeljena na poštovanju jedinstvenoga hrvatskoga nacionalnoga identiteta i na spomenutom načelu supsidijarnosti. U svakoj zemlji istočne Europe Crkva funkcionira kao lokalni akter i kao »suverena država« koja ima odnose s vladama. Upravo ta međuigra unutarnjega i vanjskoga omogućava vatikanskoj diplomaciji da bude itekako relevantna, a opet suptilna.
Potpuno ste u pravu – Papa je pod velikim pritiskom da »izabere stranu« – od njega se traži da izrijekom stane na stranu Ukrajine, koja se bori protiv ruske invazije. Papa je dosad izrekao na brojne načine svoje stajališta protiv ubijanja i besmislenoga ratnoga razaranja. Primjerice, u studenom je rekao: »Molimo za žrtve ovoga genocida, molimo za sve Ukrajince, za djecu, za žene, za starije, za dječicu koja danas trpe mučeništvo agresije.« To je snažan izraz suosjećanja, ali i frustracije. No papa Franjo čvrsto vjeruje da diplomacija mora neprestano djelovati u zagovaranju mira. To je zapravo koncept koji svoje korijene ima stoljećima prije našega vremena. Već je kardinal Richelieu, francusko-vatikanski diplomat koji je djelovao u razdoblju Tridesetogodišnjega rata u 17. stoljeću, govorio o »neprestanom pregovaranju«, što je stup vatikanskoga diplomatskoga pristupa. Zapadnim silama danas se to ne sviđa i zato to nastoje blokirati – što vodi novim ubijanjima i razaranjima.
Spominjete ratne zarobljenike i dopremanje pomoći. Da, to je vrlo važno Crkvi i ona se još od Prvoga svjetskoga rata snažno angažirala u takvu humanitarnom radu, čak i kada su njezini diplomatski napori bili blokirani. Nadalje, valja napomenuti i da su bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Francois Hollade nedavno otkrili da su pregovori o sporazumima Minsk I i Minsk II – koji su se zbivali tijekom 2014. i 2015. i u kojima je Vatikan imao vrijednu ulogu u smislu ostajanja na putu pregovaranja – zapravo bili način da se kupi vrijeme potrebno Ukrajincima u pripremi za rat. To je zaista veliko otkriće!
Stajalište Svete Stolice prema sporazumu Minsk II jest da je to način koji bi mogao otvoriti put ostvarenju mira između Ukrajine i Rusije – ali samo ako će obje strane poštovati sva njegova načela. No dogovor Minsk II ostavlja mogućnost da regija Donbas na istoku Ukrajine postane autonomna pokrajina. Činjenica je da ukrajinska vlada nije uspjela decentralizirati lokalnu vlast. Primjerice, građani Donbasa, osobito stariji, bili su lišeni prava glasovanja. Imali su i problema s mirovinama. A Zapad pritom nije nastupao u dobroj vjeri niti je nastojao pronaći put prema miru prije nego što se dogodila ruska invazija. Vatikan je bio itekako svjestan toga – ponekad je zaista zadivljujuća količina »obavještajnih« podataka kojima raspolaže Vatikan glede svake međunarodne situacije.
Odnosi Svete Stolice i primjerice Antiohijske pravoslavne Crkve ili Bugarske pravoslavne Crkve su snažni. Katolici i pravoslavci, osobito oni iz Ruske pravoslavne Crkve, surađivali su dobro na Bliskom istoku, nastojeći zaštititi tamošnje kršćanske zajednice. To iskustvo zajedništva pomoglo je, primjerice, da se dogodi susret pape Franje i ruskoga patrijarha Kirila u Havani 2016. godine, kada su potpisali i zajedničku deklaraciju.
No papa Franjo nedvosmisleno je izrazio svoju frustraciju zbog Kirilove potpore ruskomu napadu, upozorivši ga da ne bude »Putinov ministrant«, što je bila gesta koja je zahladila odnose nakon što su oni polako izgrađivani tijekom posljednjih tridesetak godina. Važno je imati na umu da su obje strane počinile prijestupe. Postoje dokazi koji nedvojbeno upućuju da je Zapad podrivao vjersku dimenziju rata u Ukrajini. Osjetivši potporu Zapada, čini se da je 2018. godine ekumenski patrijarh Bartolomej prenaglo proglasio Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu autokefalnom. Ruska pravoslavna Crkva reagirala je tako što je raskinula »euharistijsko zajedništvo« s Carigradskom patrijaršijom. Bilo je i slučajeva u kojima su ukrajinske vlasti, nakon početka rata, uhićivale ruske pravoslavne svećenike, zatvarale crkve i konfiscirale njihovu imovinu. To možda više nije šokantna spoznaja, ali navedeno pokazuje da rat u Ukrajini funkcionira i na vjerskoj dimenziji, što put prema pomirenju čini još težim.
Udio stanovništva u Ukrajini koji se izjašnjava kao rimokatolički vrlo je malen. Nažalost, postoje i neke dugotrajne napetosti između rimokatolika i grkokatolika, pri čemu katolici latinskoga obreda ukrajinske katolike istočnoga obreda smatraju previše bliskima nacionalističkim politikama. Općenita je praksa da crkveni dostojanstvenici i diplomati u takvu kontekstu žele zadržati neutralnost, prepuštajući političko nadmetanje laicima, iako povijest pamti i da su u nekim situacijama crkveni vođe bili u prvim redovima onih koji su nosili političke promjene. To je, primjerice, bio slučaj kardinala Jamiea Sina na Filipinima, koji je bio uključen u nenasilnu revoluciju protiv diktature Ferdinanda Marcosa osamdesetih.
Vatikanska diplomatska izgradnja mira uspješna je kada je prepoznata njezina neutralna, posrednička uloga, koja nema nikakvu korist od možebitnih ishoda ratova. Mnoge je možda i iznenadilo da je Ukrajinska grkokatolička Crkva javno izrazila svoje neslaganje s Papinom gestom o Velikom petku prošle godine, kada su ukrajinska i ruska obitelj trebale predvoditi pobožnost križnoga puta. Nije razmotrena činjenica da su to bile obitelji koje su stari prijatelji i koje su tom gestom nastojale pokazati zajedništvo i otvorenost pomirenju.
Stoga smatram da se Ukrajinska grkokatolička Crkva u bližoj budućnosti ne će angažirati na neki drugačiji način. A s druge strane, katolika latinskoga obreda u Ukrajini je vrlo malo, oko 371 tisuću, što je oko jedan posto ukupne ukrajinske populacije.
Pomalo je zbunjujuće kada se kaže da u Kini postoje »dvije Crkve«. Manje je poznato da se neke katoličke zajednice iz »podzemlja« koriste »registriranim« crkvama za misna slavlja. Postoje brojni primjeri kineskih katolika koji sa sela dolaze u gradove i pridružuju se »registriranim« katoličkim zajednicama. To je za njih u određenom smislu isto u usporedbi s onim što su imali u svojim zavičajima – jer svi katolici u Kini smatraju papu u Rimu vrhovnim vjerskim poglavarom.
Papa Ivan Pavao II. s velikim je obzirom razmatrao postoji li u Kini Katolička Crkva koja je u šizmi s Rimom i, početkom osamdesetih, ustvrdio je da to nije slučaj. Možemo reći da zapravo postoje različiti načini kojima se katolici suočavaju s represivnim i diktatorskim režimom.
A kardinal Zen je, poput kardinala Josefa Mindsentyja u Mađarskoj u vrijeme hladnoga rata, žestoki borac protiv komunizma te divan i hrabar biskup. Imao sam ga prilike i nekoliko puta intervjuirati, u Hong Kongu i Washingtonu. No njegovo nedavno uhićenje bilo je povezano s političkim zbivanjima u Hong Kongu, a ne toliko s represijom nad vjernicima. Kardinal Zen vrlo je kompleksan katolik. Primjerice, on je devedesetih, dakle nakon zbivanja na Trgu Tiananmenu, predavao u sjemeništima koja je priznavala država. Rekao je da su ga »vlasti tada prihvaćale vrlo toplo«. No bilo je to vrijeme »izgradnje mostova« i kardinal Zen bio je dio toga. Tada se namjeravao umiroviti, vratiti se u Šangaj i biti profesor.
U Kini se prepoznaju četiri temeljne funkcije vatikanske diplomacije: predstavljanje, posredovanje, evangelizacija i očuvanje. Sporazum koji je sklopljen 2018. te obnovljen 2020. i 2022. između Svete Stolice kao suverena i Pekinga odnosio se na prevažno pitanje izbora biskupa. Sam čin sklapanja sporazuma važan je zbog očuvanja apostolskoga nasljedovanja, a time i same opstojnosti Crkve u Kini. Sveta Stolica zauzimala se za sporazum još od vremena Ivana Pavla II. preko Benedikta XVI. sve do pape Franje. Papa Franjo u tome je uspio jer je imao jasan fokus, okupio je malenu i iskusnu skupinu suradnika, među kojima su neki na pitanju Kine radili još u vrijeme Ivana Pavla II., te poduzimao korak po korak. Prema mojem skromnom mišljenju, Ivan Pavao II. bio bi ponosan na ono što je zasad ostvario u Kini papa Franjo. Na temeljima sporazuma imenovano je šest novih kineskih biskupa koje je priznao i Vatikan i Peking.
