Na svetkovinu Duhova, u nedjelju 5. lipnja, stupila je na snagu apostolska konstitucija pape Franje »Praedicate evangelium« o reformi Rimske kurije, koja je donesena na svetkovinu sv. Josipa, a javnosti je predstavljena dva dana kasnije, 21. ožujka ove godine. Drugim riječima, od nedjelje Rimska kurija funkcionira prema novom zakonodavnom tekstu. Stupanjem na snagu nove apostolske konstitucije prestala je vrijediti apostolska konstitucija »Pastor bonus« pape Ivana Pavla II. iz 1988. godine.
Stupanjem konstitucije na snagu završen je proces koji je trajao gotovo deset godina, a na neki je način, što sam Papa kaže u uvodnim brojevima konstitucije, započeo i prije njegova izbora za Papu, na kongregacijama kardinala uoči konklava. Reformu kurije Sveti je Otac najavio 13. travnja 2013., točno mjesec dana nakon što je izabran, a rad na reformi bio je jedan od glavnih razloga osnivanja Kardinalskoga vijeća, čiji su članovi kardinali predstavnici različitih dijelova svijeta u kojima živi Crkva. Treba reći i to da je Papa konstitucijom definitivno formalizirao mnoge promjene koje je već postupno uvodio.
Kao što sam Papa kaže u uvodnim poglavljima apostolske konstitucije, reforma nije sama sebi svrhom, nego je u službi temeljnoga poslanja Crkve. Prvo načelo kojim se reforma vodila jest »misionarsko obraćenje Crkve«. Drugo je definirano kao »služba zajedništvu« odnosno »sinodalnosti« Crkve. To se zajedništvo očituje u hijerarhijskom ustroju Crkve koji se s jedne strane zasniva na kolegijalnosti biskupa, a s druge na primatu apostola Petra. Jedno od ključnih načela reforme bilo je upravo naglasiti »vikarsku narav« Rimske kurije: ona djeluje u papino ime te služi s jedne strane rimskomu biskupu, a s druge biskupima, biskupskim konferencijama, istočnim katoličkim Crkvama – a preko njih svim vjernicima. »Rimska se kurija ne smješta između pape i biskupa, nego se stavlja na služenje objema stranama na načine koji su vlastiti svačijoj naravi«, kaže se izrijekom u br. 8 konstitucije. Svjestan je Papa da ni jedna reforma struktura sama po sebi ne može uroditi plodom. Stoga u br. 11 kaže: »Reforma Rimske kurije bit će stvarna i moguća ako bude nicala iz unutarnje reforme, kojom usvajamo ‘paradigmu duhovnosti Koncila’, izraženu u ‘drevnoj priči o dobrom samaritancu’.«
Ostaje vidjeti kojim konkretnim odredbama, barem onim najvažnijim, apostolska konstitucija »Praedicate evangelium« nastoji postići zacrtana načela i nakane. »Rimska je kurija sastavljena od Državnoga tajništva, dikasterija i tijela (‘organizama’)« (Čl. 12).
Od navedenih, posebno su zanimljivi dikasteriji. Naime, šesnaest je dikasterija zamijenilo dosadašnjih devet kongregacija te izvorno čak 12 papinskih vijeća. S obzirom na načelo misionarskoga usmjerenja čitave Rimske kurije, posebno su zanimljiva prva tri dikasterija.
Dok je do sada »kraljica« kongregacija bila Kongregacija za nauk vjere, sada prvo mjesto među dikasterijima zauzima Dikasterij za evangelizaciju. Simbolički pomak je jasan: s čuvanja pologa vjere naglasak se premješta na njezino naviještanje. Posebnost toga dikasterija ističe se i time da na njegovu čelu nije pročelnik (prefekt), nego sam rimski prvosvećenik, papa. U njegovo ime dvjema odvojenim sekcijama upravljaju dva »proprefekta«. U Dikasterij za evangelizaciju spojile su se dvije dosadašnje ustanove, Kongregacija za evangelizaciju naroda i Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Nazivi dviju novih sekcija otkrivaju dijelom nove kompetencije. Prva se zove Sekcija za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu, a druga Sekcija za prvu evangelizaciju i nove partikularne Crkve. O misionarskom usmjerenju konstitucije svjedoči i činjenica da su, primjerice, misionari milosrđa na neki način institucionalizirani, pod nadležnošću Sekcije za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu.
Dikasterij za nauk vjere, naveden na drugom mjestu, već je, u veljači ove godine, dok je ustanova djelovala pod imenom kongregacija, podijeljen na dvije sekcije: jedna je za pitanja nauka, druga za disciplinarna pitanja. S intenziviranjem suočavanja sa spolnim zloporabama disciplinarni je segment bio zaokupio gotovo sve resurse pa je doktrinarni segment rada pao u drugi plan. Zanimljivo je da dvojica tajnika koja vode sekcije nisu, barem za sada, imenovana biskupima.
O tome da je kršćanska ljubav, karitas, sastavni dio života i misionarskoga poslanja Crkve svjedoči najveći »dobitnik« reforme, Apostolska milostinjarnica, koja je od prijašnjega ureda postala treći po redu dikasterij, Dikasterij za karitativno služenje.
Jedan od prije svega praktičnih kriterija reforme bio je smanjiti broj ustanova. Tako je konstitucija u Dikasterij za kulturu i odgoj stopila bivšu Kongregaciju za katolički odgoj i Papinsko vijeće za kulturu. Već su ranije sličnim stapanjima – a sada je to samo potvrđeno – nastala još tri dikasterija, za komunikaciju, za služenje integralnomu ljudskomu razvoju te za laike, obitelj i život.
Kao značajna novina jednoglasno su prepoznate odredbe koje propisuju (čl. 17) da nositelje viših i najviših odgovornosti, dakle i pročelnike, Papa imenuje na mandat od pet godina, s mogućnošću produljenja za još pet. Viši službenici koji su klerici ili redovnici nakon pet se godina vraćaju u svoje mjesne Crkve odnosno redovničke zajednice. Time se želi postići veće kolanje osoba iz različitih mjesnih Crkava i redovničkih zajednica diljem svijeta, a time i veća familijarnost mjesnih Crkava s Rimskom kurijom odnosno s papom u čije ime ona djeluje.
No na predstavljanju apostolske konstitucije »Praedicate evangelium« u ožujku u Vatikanu pravni stručnjak o. Gianfranco Ghirlanda, isusovac kojega će papa Franjo na konzistoriju u kolovozu kreirati kardinalom neizbornikom (u srpnju navršava 80 godina), istaknuo je da se navedenim mjerama želi izbjeći »automatski karijerizam«. Nadalje, više se ne podrazumijeva da pročelnici dikasterija budu kardinali. Jedine tri službe uz koje se izrijekom veže kardinalski status jesu služba kardinala komornika (kamerlanga), koju konstitucija ubraja pod »urede«, pročelnika Vrhovnoga suda Apostolske signature te koordinatora Vijeća za ekonomiju.
Kao što je rečeno, na mnogim su područjima promjene već provođene za vrijeme čitavoga pontifikata pape Franje, a apostolska ih je konstitucija dodatno formalizirala. Vrijedi to za čitav sektor financija i upravljanja materijalnim dobrima. Reforme toga sektora – kao što je u prigodnom članku u povodu stupanja na snagu konstitucije rekao Andrea Tornielli, urednički ravnatelj vatikanskih medija okupljenih u Dikasteriju za komunikaciju – započele su »više iz nužnosti vezanih uz sudsku kroniku nego namjernim izborom«. Plod je toga procesa pet »ekonomskih tijela« s jasno određenim kompetencijama odlučivanja, provedbe i nadzora: Vijeće za ekonomiju, Tajništvo za ekonomiju, Uprava baštinom Apostolske Stolice (APSA), Ured generalnoga revizora te Komisija za predmete pod tajnom (nedostupne reviziji). Jedino novouspostavljeno tijelo jest Odbor za investicije. U međuvremenu ga je Papa, u utorak 7. lipnja, osnovao i imenovao mu članove.
