Pretpostavka je većine utopijskih mislilaca – uključujući Rousseaua, anarhiste, socijaliste i komuniste – da će ljudska bića u okolnostima prirodne jednakosti miroljubivo surađivati. Njihovi kritičari obaraju se na tu tvrdnju jednostavnim argumentom: utopijsko društvo nije moguće jer ljudska narav nije savršena, nego sadrži dozu egoizma, oholosti, agresivnosti i želje za dominacijom. Osim toga ljudi po sposobnostima i sklonostima nisu jednaki pa će se neki uvijek spontano profilirati u vođe, čiji će autoritet drugi prihvatiti. I tada su u napasti zloupotrijebiti autoritet, čime ciklus pronalaženja vođe ponovno započinje. Tko je od njih u pravu ispitali su poznati engleski pisac William Golding (1911. – 1993.) i suvremeni nizozemski publicist Rutger Bregman (1988.).
Gospodar muha – »vrag« ljudske naravi
Zaplet Goldingova romana na prvu podsjeća na Robinsona Crusoea: nakon pada zrakoplova u kojem je pilot poginuo skupina britanskih dječaka iz internatske škole završi na nenastanjenu otoku, bogatu pitkom vodom i raslinjem. Spontano uspostavljaju demokraciju; za vođu izabiru Ralpha koji donosi nekoliko propisa – govori tko treba izgraditi skloništa i održavati vatru s dimom na vrhu otoka, kako bi ih brod u prolazu mogao opaziti i spasiti. Ralphov je glavni »savjetnik« Pajcek, starmali dječak s naočalama, glas razuma i civilizacije. Međutim, i ambiciozni Jack želi postati vođom i, neizabran, isprva prihvaća Ralphov autoritet.
»Moramo imati jasne propise i pridržavati ih se. Uostalom, nismo divljaci. Englezi smo, a Englezi su u svemu najbolji. I zato moramo raditi sve kako treba«, kaže Jack. Otkrivši da na otoku ima svinja, čije meso može biti izvrsna nadopuna biljnoj prehrani, Jacku i članovima nekadašnjega školskoga zbora biva povjeren lov. Uspjevši ubiti svinju, dječaci lovci počinju mazati gola tijela urođeničkim bojama i zanemaruju održavanje vatre, zbog čega se vatra na vrhu otoka – baš kada se pojavi brod – bila ugasila.
Suparništvo i neprijateljstvo između Ralpha, koji inzistira na skloništu i vatri, i Jacka, koji uživa u okrutnosti lova, raste te se dječaci podijele u dva plemena, miroljubivo i divlje. Jack postaje poglavica diktator s vlastitim represivnim aparatom. Krađa vatre od Ralphove skupine dovest će do vrhunca divljaštva i tragike u isprva skladnoj zajednici. Simbolika je jasna: »gospodar muha«, svinjska glava nataknuta na kolac, simbol »zvijeri« koje se dječaci boje noću, nije ništa drugo nego njihovi vlastiti mračni, agresivni nagoni, koji vode zajednicu u rasap. U fantazmagoričnoj viziji dječak Simon čuje kako mu svinjska glava govori: »A ti si znao, je li? Da sam ja dio vas! Da sam vam blizak, blizak, blizak! Da sam ja kriv što vam sve ide naopako?« »Što je bolje, imati svoje propise i pridržavati ih se, ili lov i ubijanje?« pita nemoćni Pajcek, držeći se prava i razuma do samoga tragičnoga kraja.
William Golding ide u red autora koji su svoj proslavljeni klasik željeli objasniti, kako bi bili sigurni da su čitatelji razumjeli »što je autor htio reći«. »Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostatcima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode. Pouka je priče u tome da oblik društvene zajednice nužno mora ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkoga sustava, ma koliko ta priroda bila logična ili vrijedna poštovanja«, napisao je Golding odgovarajući na reklamni upitnik američkoga nakladnika. Sukobi u zajednici, prema njegovu stajalištu, ne proizlaze iz loših okolnosti, nego iz naravi ljudskoga bića koja je nagonski motivirana. Ono što su dječaci činili na otoku, to čine i odrasli vodeći ratove, njegov je zaključak.
Spitzer: Tko je u pravu?
Bregman: ljudi su po naravi (ipak) dobri
Nezadovoljan Goldingovim zaključkom u slavnom »Gospodaru muha«, koji je postao klasikom, Rutger Bregman, nizozemski povjesničar i publicist, pronašao je stvarni protuprimjer i opisao ga u svojoj knjizi »Ljudski rod« (2019.). Tako je 6. svibnja 2020. britanski Guardian prenio ulomak iz toga djela u prijevodu E. Manton i E. Moorea. Kako Bregman navodi, 6. listopada 1966. australske novine »The Age« izvijestile su kako je prije tri tjedna šest mladića bilo pronađeno na stjenovitom otočiću Ata više od sto kilometara jugozapadno od Tonge, otočja u Tihom oceanu. Nakon petnaestomjesečnoga boravka na otoku dječake je spasio kapetan Peter Warner kojega je privukao dim. Sione, Stephen, Kolo, David, Luke i Mano s otoka Haafeive bili su polaznici Katoličke škole sv. Andrije u Nuku’alofi, glavnom gradu Tonge. Najstarijemu je bilo šesnaest, a najmlađemu tek trinaest godina.
Zamoreni dosadnom i zahtjevnom školom, dječaci su odlučili krenuti u pustolovinu – pobjeći od škole na Tongatapuu 500 milja dalje, na Fidži, ili čak Novi Zeland. Ukrali su ribarsku brodicu lokalnoga ne baš omiljenoga ribara i, ponijevši banane, kokosove orahe i plamenik, ali ne i kompas ili kartu, otisnuli se od obale. Vjerujući u obilan ulov ribe, mladići su učinili kobnu pogrješku – zaspali su.
Dvojica vođa, molitva i vatra
Probudila ih je oluja koja im je uništila jedro, nakon čega su osam dana besciljno plutali, sve dok na obzoru nisu ugledali otočić Atu. Iskrcavši se na kamenitu obalu, organizirali su život najbolje što su mogli. Sione i Stephen, najstariji, preuzeli su ulogu vođa; jedan je davao praktične upute, a drugi je bio neka vrsta duhovnoga autoriteta, predvodio bi molitve i davao savjete. Najveći je problem bilo to što je otok većim dijelom bio kamenit i teško je bilo doći do vode. Iako su to bili »gradski« dječaci, neki od njih znali su osnove preživljavanja. Uporno su kresali kamen o kamen i nakon tri mjeseca uspjeli upaliti vatru, što je uzrokovalo prvi val radosti; jedan se sjećao kako ga je otac učio da se zasijecanjem u debla drveta može doći do vode. Kako je to bio mukotrpan proces sa skromnim rezultatom, uglavnom su hvatali pitome morske ptice, jeli ih i pili njihovu krv. S vremenom su izgradili neku vrstu nastambe.
Naviknuti na jasnu disciplinu škole, mladići su održavali vatru, započinjali i završavali dan pjesmom i molitvom. Redovito su molili za svoj spas, ne gubeći vjeru u Svevišnjega. Kada bi došlo do svađe, razdvojili bi se dok se ne smire, a onda bi mirno raspravili stvar. Kolo, koji se bavio glazbom, od žice s broda i drva napravio je gitaru, a skladali su i pjesmu. Kada bi netko osjetio težinu i potištenost, udaljavao bi se od zajednice i išao u šumu. Kada je jedan u potrazi za pticama slomio nogu, uspješno su je imobilizirali, tako da je prijelom zarastao. Najveća je promjena osim vatre bilo otkriće ostataka sela u vulkanskom krateru; do stotinjak godina prije njihova dolaska otok je bio nastanjen, a stanovništvo je porobio kitolovni brod i prodao ih u Peru. Ondje je bilo kokoši koje su se nastavile razmnožavati, a bilo je i podivljalih usjeva. Mladići su se posvetili uzgajanju kokoši, posadili su divlji grah i banane, a improvizirali su i badmintonsko igralište. Kada su pronašli kostur jednoga od posljednjih stanovnika otoka, pokopali su ga i ispratili molitvom.
U toj je stvarnoj priči o suradnji, prijateljstvu i snazi ljudskoga duha Bregman pronašao argument protiv Goldingove sumorne i cinične slike ljudske naravi. Golding je bio alkoholičar sklon depresiji, a bio je i pod dojmom Drugoga svjetskoga rata u kojem je sudjelovao, istaknuo je Bregman. I dok je njegov »Gospodar muha« obišao svijet, ta se priča nikada nije dogodila, za razliku od tonganske. »Naša je tajna supermoć sposobnost suradnje«, zaključio je Bregman, autor knjige »Utopija za realiste« (2014.), poznat po zagovaranju općega temeljnoga dohotka i otvaranja granica. U njegovim mislima odjekuje anarhizam i socijalizam: ako im se daju dobri životni uvjeti, ljudi će surađivati.
