Za vrijeme srpske i jugoslavenske agresije uz Republiku Hrvatsku napadnuta je bila Bosna i Hercegovina, pa su se Hrvati i Bošnjaci organizirali u obranu. Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane, koje je nedavno proslavilo 30. obljetnicu. No i prije toga dragovoljci su se organizirali kako bi pružili otpor srpskomu agresoru. Iz toga razdoblja ostala je upamćena »krvava Cvjetnica« na Kupresu iz 1992. kada su brojni Hrvati ubijeni, ranjeni, zarobljeni, a Kupres spaljen. Među dragovoljačkim hrvatskim sudionicima obrane bio je i Ivan Čutura. Svoju kalvariju prošao je 10. travnja 1992. kao zapovjednik dragovoljačkoga voda. »Rođen sam u obitelji s osmero djece u Tribistovu kod Posušja, od kojih nas je još petero živih«, navodi zapovjednik ratnoga dragovoljačkoga voda, koji je za svoja junaštva dobio i priznanja prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Upitan da objasni s kojom je motivacijom krenuo u obranu, rekao je: »Otac mi je više puta bio zatvaran, a poslije Drugoga svjetskoga rata i osuđen na tešku robiju u zeničkom zatvoru. Sustavan progon proživljavala je i čitava naša obitelj pa smo i moj brat i ja, dok smo bili mladići – ja punoljetan, brat maloljetan – doživjeli, među ostalim, da na nas puca ondašnja milicija. Zato me nije zanimala ni čast ni slava ni moć, nego samo sloboda hrvatskoga naroda«, navodi 64-godišnji dragovoljac Hrvatskoga vijeća obrane. »Kad je krenula jugoslavenska i srpska agresija na Hrvatsku, shvatio sam da to čeka i nas, posebno u zapadnoj Hercegovini. Od malih nogu roditelji su nas učili da je patnja sastavni dio života, a posebno su u nas urezivali vrjednotu žrtvovanja za druge, stavljajući pred nas žrtvu Krista na križu.«
No što se dogodilo na »krvavu Cvjetnicu«? »Teško je govoriti o toj temi jer u mojem srcu i mozgu zapisani su svi ubijeni, ranjeni, njihove obitelji. U trenutku jugoslavenskoga i srpskoga napada zapovijedao sam prvom crtom na Kupresu, ali nismo imali moć obraniti se od agresorskih tenkova koji su gazili sve ispred sebe, a granate su padale oko nas i po nama. Kad bi tenk prešao preko zemunice, sve bi u njoj uništio… Moje malo selo Tribistovo izgubilo je sedam života, a živote su izgubili i pripadnici dragovoljačkih postrojba iz drugih sela koji su bili u sklopu moje postrojbe. Sada čekaju uskrsnuće. Smatram sramotnim i ponižavajućim da u Tribistovu nema spomenika žrtvama s Kupresa. Gledam kao kršćanin. Kako bi kršćanstvo izgledalo bez simbola križa? Križ je temelj našega života, a tako i herojima Tribistova treba spomenik, no o tome se šuti. Zašto, ne znam! Svaki danom, a posebno u korizmeno i uskrsno vrijeme, molim za sve ubijene, njihove obitelji, pa ako sam i krivo zapovijedao, da mi Bog oprosti.«
