Danas se često govori o vjeri, ali premalo ljudi i živi vjeru i svjedoči je. Jedan od mlađih svjedoka vjere je i mladić Toma Bašić, mladi hajdukovac, koji je nadahnuto svjedočio o vjeri pred okupljenim vjernicima u prepunoj crkvi sv. Josipa u Dugom Ratu. Njegovo svjedočenje vjere prenijela je i »Slobodna Dalmacija« tekstom autorice Katarine Marić Banje.
Prije svjedočenja mladoga igrača župnik don Jozo Čubelić naglasio je da nogometaš Toma Bašić nije tu da reklamira Hajduk ili svoju sposobnost za igru koju mu je dao Bog. Na početku svoga svjedočenja Toma Bašić je rekao da je rođen u Zagrebu, a zatim je otkrio i koje ga čvrste spone vežu uz jug. »Najzaslužniji za moju ljubav prema Hajduku i Dalmaciji je moj otac koji je iz Pirovca. On je veliki navijač Hajduka i sve je to prenio na mene. Odrastao sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji i vjera me je pratila cijeli život. Dok sam živio u Zagrebu, išao sam četvrtkom na klanjanje kod fra Marina Karačića u Dubravi i to je za mene bilo nešto posebno. Crkva bi se zamračila i svi bismo se klanjali u vjeri, sve svoje mane dijelio sam s Bogom.« Kraj srednje škole i potpisivanje ugovora za igranje u Hajduku bilo je velika promjena u njegovu životu i toj je fazi popustio u svojoj vjeri.
»Počeo sam igrati loto, a nakon nekoga vremena i kockati u kasinu. Mi imamo svoj razum i svoju volju, ali zmija je uvijek tu da nas odvuče s pravoga puta. Jednog dana nazvao me moj brat blizanac Jakov i tijekom razgovora s njim priznao sam da idem u kasino. On me nije osuđivao, nego je razgovarao sa mnom s ljubavlju i nakon toga više nisam išao kockati. Prošao sam kraj kasina i ništa me ne bi vuklo unutra. Moj brat mi je ljubavlju pomogao da živim normalnije. U tom periodu, kada sam se ostavio kockanja, imao sam dosta slobodnog vremena, a to nije dobro ako nije organizirano. Mnoge mlade koji imaju višak vremena privuku laptopi i igrice na njima, a ustvari treba što manje koristiti internet, jer tamo je sve postavljeno da nas vuče od onog što zaista trebamo«, poručio je Toma Bašić. Tada je kupio sintesajzer i bavio se glazbom.
Mladima je poručio da nije nužno kupovati glazbene instrumente, nego mogu jednostavno otići u prirodu i diviti se kako je Bog sve uredio. »Život nogometaša ima niz pritisaka, primjerice medija, novca, slave, ali ima ih dosta koji ispravno razmišljaju. Važno je maknuti pogled sa sebe i ne pitati što meni treba, nego što treba mome bližnjemu. Treba pobijediti sam sebe, borba protiv bližnjeg nas slabi, a protiv sebe nas jača.« Ispričao je kako se s nekolicinom svojih suigrača na gostovanjima okupi prije spavanja te zajedno izmole krunicu. Rekao je da je važan i međureligijski dijalog jer među suigračima ima i muslimana. Spomenuo je svog prijatelja Hamzu Barryja. »Činjenica je da svaka religija ima nauk ljubavi i ako ga pratimo, doći ćemo do Isusa. Uvijek i svugdje treba ljubiti drugoga.«
O ovisnicima koji su postali sretna obitelj piše Marija Medić. Istinita je to priča o Mateji i Tomislavu, koji su prvi put kročili u zajednicu »Cenacolo« ne sluteći da će jednoga dana postati obitelj. Oboje su bili mladi puni problema, a u zajednicu su ušli na nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili najviše godinu. Samo dok se ne »očiste« i da bi smirili obitelji koje su ih upozoravale da im je potrebna pomoć. Mjeseci su postali godine te danas, trinaest godina poslije, to dvoje mladih živi normalan obiteljski život te su i dalje dio zajednice »Cenacolo«. Trenutačno žive u stanu koji se nalazi u sklopu ženske kuće u Međugorju. Ponosni su roditelji 4,5-godišnje djevojčice i jednomjesečnoga dječaka. Djecu odgajaju u katoličkom duhu, a na njihovu putu vodi ih Bog koji ih je, kako kažu, spasio od problema u koje su upali još kao djeca. Iako su prvi dani u zajednici bili teški za oboje, danas s odmakom od trinaest godina kažu da ih je ulazak u tu zajednicu spasio i odredio im budućnost.
Mateja je dijete rastavljenih roditelja, s problemom ovisnosti susrela se još na pragu srednje škole, a u zajednicu je ušla s devetnaest godina. Ona govori o tome kako je sve počelo jako rano, a njihove su priče dosta slične. Mateja kaže: »Droga koja se dogodila meni ili mladima koji žive ovdje u zajednici ne dogodi se sama po sebi. Nije to štapić sudbine koji nekoga izabere da bude ovisnik. Postoje ljudi koji, valjda, imaju neke predispozicije zato, ovisno o situaciji koju su doživjeli, kako su se suočili s njom. Ono što mogu reći za sebe i svoj život prije droge jest da sam odrasla s mamom i sestrom. Moji su se roditelji rastali jako rano. Tijekom cijeloga odrastanja sve je bilo redovito, išla sam u školu, na ples.« Mateja priča kako se poslije u zajednici preispitivala što ju je dovelo do ovisnosti i shvatila je da je rastava roditelja imala velik utjecaj na nju. Roditelji su joj pokušali pomoći koliko su mogli, ali je ona bila već duboko zašla u drogu. Nije pomogla ni promjena škole ni načina života. Sličnu priču ima i njezin suprug Tomislav koji je u drogu ušao malo kasnije, a u odvikavanju mu je pomogao također život u zajednici »Cenacolo«. Danas su izliječeni i pomažu drugima.
Koliko se razvija robotika, automatiziranost, pokazuje i činjenica da je u Hrvatskoj čak 700 000 radnih mjesta ugroženo zbog automatizacije. Možemo izdvojiti iz tiska da je čak 60 posto radnih mjesta izloženo visoku riziku od automatizacije i kompjutorizacije, što je potvrdio i izvještaj Svjetske banke za razvoj, koji je u svoju analizu o uključivanju tehnologije na tržište rada uključio i uglednu novčarsku ustanovu Citibank. To nažalost ukratko znači da bi otprilike 700 000 hrvatskih radnika moglo ostati bez trenutačnoga posla. Osim proizvodnje neka od ugroženih zanimanja su i službene djelatnosti poput trgovine i prijevoza. Dobro je poznat primjer trgovine bez blagajni koju je nedavno otvorio »Amazon«, a proces automatizacije može se vidjeti i u nekim domaćim trgovinama sa samoposlužnim blagajnama. U transportu je pak sve vidljiviji trend autonomnih vozila.
Automatizaciji se dijelom ne će moći oduprijeti ni gastronomija, a kako govori Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske, već postoje primjeri restorana u Južnoj Koreji i Japanu u kojima hranu poslužuju roboti. Na lokalnom planu »Podravka« je nedavno sklopila strateško partnerstvo sa startupom »Gammachef« s kojim su razvili robota kuhara. U ne tako dalekoj budućnosti automatizacija će utjecati na fakultetski obrazovane kadrove poput liječnika, administratora, pravnika ili inženjera. Već u sadašnje vrijeme postoje slični primjeri za koje se ne zna kamo nas vode. Pokazuju to i pivopije koji se hvataju za glavu jer je stiglo genetički modificirano (GM) pivo! Znanstvenici s američkoga sveučilišta Berkeley napravili su pivo koje ima snažne arome, kakve daje hmelj sorte cascade. I ne bi to bilo ništa čudno, ali u njihovu pivu toga hmelja nema. Naime, na Berkeleyu su genetički modificirali kvasac rabeći tehnologiju »Crispr – Cas9« unoseći gene koji potječu od metvice i bosiljka. Tako razvijeni kvasac odnijeli su lokalnom pivaru koji je od njega napravio pivo u kojem, doduše, ima hmelja, ali je poslužio samo da bi dao gorčinu. Uz to, skuhano je i pivo s pravim hmeljem cascade. Oba su dana na testiranje naslijepo zaposlenicima pivovare »Lagunitas«. Ispalo je da im se pivo spravljeno samo s modificiranim kvascem doimalo znatno zahmeljenijim. Jasno je da će znanstvenici isticati brojne prednosti njihova umjetno stvorenog hmelja – kvasca, no ne čini nam se da će on pronaći put do pivovara koje ponajviše koriste sorte hmelja poput cascadea. A postoji i kraft-pivarstvo koje cijeni upravo suprotno pravljenje piva, isključivo od uzgojenih prirodnih sastojaka, nikako od onih dobivenih u laboratoriju. Podsjetimo i na znameniti njemački pravilnik o pivu tzv. »Reinheitsgebot« koji propisuje da se pivo pravi od četiri osnovna sastojka – vode, ječma, hmelja i kvasca. Ali ne od kvasca koji daje arome i okuse hmelja. Kod kraft-piva cijeni se upravo umijeće, a takve ga modifikacije zapravo umanjuju. Očito brzi razvitak tehnologija ne donosi samo prednosti.
