Čovjek je jedino živo stvorenje koje zahvaljujući razumu ima aktivan odnos prema smrti. Dok druga živa stvorenja dolaze na svijet u tišini i odlaze bez puno buke, čovjeka osjećaj smrtnosti proganja otkada postoji. Svijest o vlastitoj smrtnosti oduvijek je izazivao u čovjeku mnoštvo pitanja koja su duboko vezana i uz pitanje smisla ljudskoga života. Ljudsko stvorenje nije se moglo nikada pomiriti s tim da je smrt kraj njegove egzistencije, pa ni danas u vrijeme dominacije znanosti.
Jedan pravac u egzistencijalističkoj filozofiji koji najbolje reprezentira književnik Camus pričom o Sizifu, čiji je pokušaj da izgura kamen na vrh brda već unaprijed osuđen na propast, govori o dubokoj povezanosti smrti s pitanjem smisla ljudskoga života. Iza te metafore krije se govor o pesimističnom odnosu prema sudbini ljudskoga života. Sizif je za ateističke filozofe egzistencijalizma paradigma besmislenosti ljudskoga života čiju budućnost ograničava smrt. Zato spomenuti krug filozofa misli da smrtnost čini ljudski život već od rođenja besmislenim. Budući da pojedinac poslije smrti ne može očekivati ništa više, njegov je život besmislen. Jedino što preostaje jest očaj ili pokušaj sudjelovanja u borbi za humanistički svijet u kojem je svaki pojedinac stuba uspona onomu drugomu koji dolazi poslije njega. Slične elemente razmišljanja moguće je naći i u Blochovoj filozofiji nade koja smisao ljudskoga života vidi u mogućnosti ostvarenja svijeta pravednosti ovdje na zemlji, onakvoga kakav bi trebao biti za razliku od onoga koji danas jest. Taj trenutak beznadnoga osjećaja s obzirom na individualnu budućnost pokušao je svojedobno još filozof Epikur ublažiti razmišljanjem da se smrti ne treba plašiti jer »dok živimo nema je, a kad dođe, mi nismo više tu«. Iako Epikurova izjava zvuči dosta logično, malo je onih u ljudskoj povijesti koji su se svjesno pomirili s tim da je to što čovjek proživljava na zemlji sve. Koliko god te Epikurove riječi bile mudre i ohrabrujuće, nisu dostatne da bi smirile ljudsku čežnju za individualnom besmrtnošću.
Za razliku od drugih živih stvorenja čovjek je jedino koje kontinuirano samo sebe bombardira pitanjima o uzrocima koji su doveli do života, ali i pitanjima o onome što dolazi poslije smrti. Čak ni Senekine mudre riječi kako bi za pojedinca od činjenice smrti trebalo biti važnije pitanje kako se odnosio prema daru života, je li ga ispravno iskoristio, ne mogu potisnuti ljudsku čežnju za besmrtnošću. Pa i danas u vrijeme sve jače prisutnosti ateizma, kad prirodne znanosti pokušavaju izgurati religije iz javnoga diskursa o životu, još je aktualno pitanje života poslije smrti. Razlog za to leži u činjenici da znanost ne može dokazati da ljudska epizoda završava smrću na zemlji, kao što ni religije ne mogu znanstveno potvrditi uvjerenje da je čovjek dualističko stvorenje čiji jedan dio živi i poslije smrti.
Kod toga razmišljanja o životu poslije smrti ne mijenja danas ništa ni redukcionistička teorija evolucije koja govori da je čovjek dolazeći iz životinjskoga svijeta postao nešto posebno te da je, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, u duhu razmišljanja filozofa Nietzschea, na putu nadilaženja samoga sebe te da mu je na taj način otvoren put da postane nadčovjekom. Čak ni taj osjećaj objektivnih društvenih mogućnosti, s obzirom na tehnologiju, ali i opasnosti koje dolaze s njom, ne može promijeniti u potpunosti ljudski odnos prema individualnoj smrti. Ona ostaje izazov koji i danas iziskuje tisuće pitanja, i to zato što je bila i ostala objektivno pitanje koje ipak subjektivno pogađa svakoga pojedinca. Zato se i može još uvijek reći da svaki pojedinac ima vlastiti odnos prema smrti.
Uvjereni ateist, ako se o takvima može uopće govoriti, pita se često s obzirom na znanstvene spoznaje zašto onaj drugi vjeruje u život poslije smrti, a ovaj se drugi nerijetko pita kako je moguće da se onaj prvi može pomiriti s tim da je smrt kraj svih ljudskih nadanja. Ateistički racionalisti poput engleskoga evolucijskoga biologa Dawkinsa gledaju u duhu filozofa Humea na pristalice života poslije smrti kao na one koje za tu odluku ne motivira razum, nego želja i osjećaj. Na drugoj strani onaj tko vjeruje da ljudski život ne završava smrću promatra ateiste često kao ljude bez intuicije i osjećaja za ono metafizičko koji su sve podredili samo razumu. Iako je otac filozofije zdravoga razuma Emanuel Kant rekao za one koji govore o duhovnom svijetu da idu natraške, bio je fasciniran izvještajem znanstvenika Emanuela Schwedenborga o tome da ima sposobnost komunikacije s onim drugim, višim svijetom. Iako Schwedenborgovi izvještaji mirišu djelomično i na ezoteriku, nalaze danas potvrde u kvantnoj mehanici koja govori da događanja u svijetu mikrokozmosa sliče više svijetu duhova nego onomu materijalnomu o kojem govore prirodne znanosti. Ideje kvantnih fizičara, poput ideje Davida Bohma, koji je razvio teoriju implicitnoga reda u svemiru u kojem je sve međusobno povezano, sliče više pogledima Platona, Aristotela i kršćanske teologije nego razmišljanjima redukcionističkih darvinista koji niječu bilo kakvu duhovnu stvarnost. A tu su i oni velikani ljudske misli poput Habermasa koji upozoravaju danas na opasnost od potpunoga materijaliziranja svijeta, potiskivanja onoga duhovnoga iz života i tradicije.
Čovjek je stvorenje koje je, kako priznaju i neki neurobiolozi, genetski programirano za osjećaj da postoji nešto više. Neki od njih idu tako daleko da govore o tome kako je u ljudskim genima usađena vjera u Boga i duhovni sivjet. Upravo bi to trebalo biti razlog za više poštovanja prema onima koji vjeruju da sve ne završava fizičkom smrću, da se tek poslije nje otvaraju novi horizonti u životu pojedinca. To zahtijeva i spoznaja da svaka individua na svoj način doživljava smrt. Zato bi svako društvo koje se poziva na humanost moralo prihvatiti individualnu smrt kao izazov čitave zajednice. Smrt bi kao i rođenje moralo postati nešto što izaziva društvenu pažnju. Pojedinac bi morao doživjeti da društvo njegovu smrt proživljava kao gubitak isto kao što rođenje doživljava kao dobitak, i to bez obzira na svjetonazorske poglede.
U zadnje vrijeme sve je više pokušaja da se pomogne pojedincu u susretu s izazovom smrti. U bogatijim zapadnim zemljama već dugo se vodi diskusija o pomaganju umirućima da se na dostojan način oproste od života. Koliko je taj dostojanstveni oproštaj važan za pojedinca, ali i najbliže, pokazalo se u jeku velike smrtnosti u Italiji za vrijeme koronavirusa. Jedan od najbolnijih osjećaja za umiruće, kako izvještavaju liječnici i medicinske sestre koji su bili zadnji u doticaju s njima, bila je nemogućnost dostojanstvenoga opraštanja od najbližih. Da bi se omogućila dostojanstvena smrt, ispraćaj iz ovoga fizičkoga života u neizvjesnost nade, otvorene su tisuće hospicija u zapadnim bogatim državama u kojima se pomaže pojedincu da se svjesno susretne s izazovom smrti. Profesionalci koji rade u tim ustanovama, od liječnika, psihologa do teologa, pokušavaju na human način suočiti pojedinca sa smrću, pripremiti ga za nju, ali i omogućiti mu da je prihvati uz što manje straha, bolova i očaja. Ipak, unatoč mnogobrojnim pozitivnim iskustvima, ostaje činjenica da se većina ljudi ne želi suočiti s pitanjem smrti, da ne želi razgovarati o vlastitoj konačnosti, o vlastitim strepnjama i nadanjima. Takav odnos traje često do trenutka dok pojedinac doista ne osjeti da je smrt tu, da se s njom mora suočiti. Tu gotovo i nema razlike između vjernika i nevjernika. I jedni i drugi se toliko čvrsto drže života da im smrt u jednom trenutku postaje jako dalekom iako je vrlo blizu.
Iskustvo onih koji rade s umirućima govori o dvije faze odnosa prema kraju života. U prvoj dominira neprihvaćanje smrti, a u drugoj ju se fazi mirno prihvaća, otvara se za susret s njom s određenom lakoćom. S više lakoće se, tako govori iskustvo osoblja u hospicijima, od smrt opraštaju oni koji umiru s nadom da postoji i ona druga dimenzija koju slutimo, iako je do kraja ne poznajemo.
Nažalost i uz silni trud da se umirućima osigura dostojanstven oproštaj od života i mirnije prihvaćanje smrti, prisutna je u modernom društvu sve uočljivija nezainteresiranost za smrt drugoga, pa čak i onoga bližnjega. To ne pogađa samo one koji u samoći umiru sami za sebe, nego i one nad čijom glavom zbog odmakle dobi visi Damoklov mač smrtnosti. Problem koronavirusa upozorio je upravo na to koliko je važno da smrt pojedinca postane stvar svih. Nažalost u hedonističkom društvu kakvo je naše moderno do izražaja dolazi i druga negativna strana. Hiperinidvidualizam zahvaćen hedonizmom ignorira strah drugoga od smrti zaboravljajući da ona ni jednoga pojedinca ne će mimoići. Stariji postaju teret onima koji misle da imaju pravo uzeti od života sve što im se nudi, i to bez ikakve odgovornosti prema drugima, uvjereni da je smrt uvijek samo stvar onih drugih.
Nedavno se mladi satiričar u njemačkim medijima pokušao izraziti poetski prema smrti drugoga, poželjevši dobrodošlicu koroni koja odnosi starce, a ostavlja mlade da uživaju. Radi se o destruktivnom znaku vremena koji ne smije postati navikom. Jer smrt ne može i ne smije nikada biti pitanje jednoga, nego svih, pa čak ni kad umire onaj koji je ispunjen nadom da smrt nije negacija svega, nego prijelaz iz jedne dimenzije života u drugu.
