Tko valjano ne iščitava Boga iz knjige stvorenja, lako u knjigu Božju učita tek – vlastitu nevaljalost. Tako i čovjek gluh za nijemi navještaj nebesâ koji opjevava psalmist postaje slijep i za istinu koju mu psalmi podastiru o nebesnicima, pa umjesto da u anđelima prepozna one što ga čuvaju da se ni o kamen ne spotakne, on vidi tek zatirače vlastitih stopa po zemlji. Jedva da je, naime, u povijesti naći prikaz ljudskoga gubitka zemaljskoga raja na kojem se kerubi koje je Bog postavio »da straže nad stazom koja vodi k stablu života« gnjevno ne prijete palomu čovjeku, ako ga već i ne ganjaju poput plijena plamenim mačem. Znakovito je ipak da se takvu viđenju edenske straže Adam i Eva redovito pridružuju – goli, premda im je Bog tek koji čas prije načinio odjeću od krzna. Zamišlja li anđele što ga štite od vječnosti bez Boga nesmiljenima, čovjek ni u Božjoj brižnosti ne će razaznati milosrđe.
Katkada baš onaj što Pismo ne zna čitati razazna njegov pravi smisao. Takvo se čudo zbilo i na platnu »Izgon Adama i Eve iz raja« što ga je za kraljevsku kapelu Đure III. 1791. izveo nepismeni američko-britanski slikar Benjamin West.
Premda se u kosi Westova Mihaela – koga su još i oci izdvajali među zagonetnim kerubima – nazire i vatra i vjetar, u njegovoj ruci nema ognjenoga oružja, kao ni žestine na njegovu mladenačkom licu. Zakoračivši do najveće bliskosti s izgnanim čovjekom odjevenim u ovčje runo, arkanđeo širi ruke da bi posramljenoga Adama i ožalio i obgrlio i osmilio dok crvenim plaštem natkriljuje očajnu Evu, nagovješćujući krv Jaganjčevu koja će čitav ljudski rod ponovno zaodjenuti nevinošću. »Američki Rafael«, koji je prema vlastitu priznanju slikarom postao baš po majčinu poljupcu, podsjeća da anđeoski prvak ne prednjači tek snagom svoje mišice, nego i nježnošću svojega dlana.
Sveti Josip Marija Pignatelli, prvi po zaslugama u Družbi Isusovoj odmah nakon Ignacija, slavu »oca osuđenika« stekao je nježnošću kojom je u Zaragozi povijao glave onih koje bi po pločniku odvlačili na stratište. No kada je snagom svojega utjecaja spriječio pobunu pučana protiv mjesnoga upravitelja, uzvraćeno mu je tek izgnanstvom na Korziku, koje je dragovoljno podijelio s braćom makar ga je kao plemić mogao izbjeći. Protjerivane po čitavu svijetu, isusovce je tada raspustio baš onaj kojemu su se zavjetovali na vjernost: papa Klement XIV. Pignatellija ni to nije spriječilo da dvadesetak godina kasnije milostinjom ublaži bijedu francuskoga uzništva pape Pija VI. Premda potpunu obnovu Družbe 1814. nije dočekao, sveti se vršnjak Benjamina Westa štuje kao njezin drugi utemeljitelj. Razlog je posve anđeoski: jedino mu je oružje bilo umijeće da i u progonstvu iščita znake Božje brižnosti.
