Obljetnica smrti prigoda je podsjetiti na jednoga od »najradinijih, najneumornijih i najustrajnijih trudbenika i boraca za katoličku Hrvatsku« (J. Andrić) – Stjepana Markulina.
Rođen je 20. srpnja 1885. u Zagrebu. Upisao je, diplomirao i doktorirao pravo, posvetivši se od 1912. odvjetništvu. Sudjelovao je na katoličkom đačkom sastanku 1906. na Trsatu, a 9. studenoga 1906. suosnivač je »Domagoja« – stožerne organizacije Hrvatskoga katoličkoga pokreta – poslije i njegov predsjednik. Bio je predsjednik Hrvatskoga katoličkoga narodnoga saveza i Hrvatskoga katoličkoga seniorata te potpredsjednik Hrvatskoga katoličkoga kasina.
Godine 1916. pokrenuo je niz »Knjige katoličkog života«, u kojem je, uz ostalo, tiskao »Sv. pismo Novoga zavjeta« u prijevodu Franje Zagode; u Društvu sv. Jeronima bio je odbornik i blagajnik; 1908. suosnivač je i tajnik Pijeva društva za promicanje katoličkoga tiska, 1912. suosnivač dnevnika »Riječke novine«, 1929. dnevnika »Hrvatska straža« i tjednika »Obitelj« te izdavačkoga društva »Narodna prosvjeta«. Osnovao je zadrugu »Katolički dom«, socijalno-gospodarsku »Zadružnu svezu« i proveo akciju za izgradnju »Jeronimske dvorane«; suutemeljitelj je pjevačkoga društva »Kolo« te član Hrvatskoga glazbenoga zavoda (završio je »konzervatorij Hrvatskoga glazbenoga zavoda« i izvrsno svirao klavir). Potaknuo je 1919. »Dan katoličke štampe«; 1936. suorganizirao je hrvatski nastup na svjetskoj izložbi katoličkoga tiska u Vatikanu, a 1939. organizirao I. kongres hrvatske katoličke štampe. Bio je član Matice hrvatske, Hrvatske pučke stranke i Hrvatskoga radiše. Godine 1920. bio je gradski zastupnik, a 1919.-1921. povjerenik za socijalnu politiku u Zagrebu.
Objavio je životopise biskupa Josipa Langa i laika Koste pl. Vojnovića, pisao glazbene kritike u »Sv. Ceciliji« i »Narodnoj politici« te druge kulturne priloge u »Luči«, »Novinama« i »Danici«. Pio XI. odlikovao ga je 1923. odličjem »Za Crkvu i Papu«. Umro je 15. svibnja 1940., usred mjeseca koji je, od djetinjstva pobožan Bogorodici, najviše volio. (L)
