Na sastanku generalnih tajnika nacionalnih europskih komisija »Pravda i mir« koji je održan u Splitu sudjelovao je i supredsjednik mreže »Pravda i mir Europa« nadbiskup Dijona (Francuska) Antoine Hérouard. Njegov je boravak u Hrvatskoj Glas Koncila iskoristio za razgovor o nekim pitanjima koje nameću noviji događaji, posebno pritisak SAD-a na Ukrajinu i odmak od njegovih europskih saveznika.
U gotovo svim europskim zemljama postoji komisija »Iustitia et pax«, Pravda i mir. Ustanovljene su nakon Koncila na zahtjev pape sv. Pavla VI., koji je želio da u svakoj zemlji postoji tijelo koje bi se bavilo pitanjima mira, koji je pak vezan uz pitanje pravednosti. Danas su sve komisije »Iustitia et pax« vezane uz biskupske konferencije, ali ne posvuda na jednak način. Neke su u institucionalnom smislu tijelo biskupskih konferencija, a u nekim je slučajevima više riječ o crkvenim udruženjima, no i te su komisije povezane s episkopatima. »Pravda i mir Europa« mreža je koja povezuje te komisije, njih tridesetak, na razini europskoga kontinenta. Na čelu saveza komisija dvočlano je supredsjedništvo: jedan od supredsjedatelja sam ja, a drugi je Maria Hammershoy, generalna tajnica Danskoga Caritasa. Godišnje održavamo dva susreta. Prvi je plenarno zasjedanje na kojem se okupljaju predsjednici nacionalnih komisija, a drugi je susret generalnih tajnika. Ove je godine netom održani susret generalnih tajnika prvi put, koliko ja znam, održan u Hrvatskoj, u Splitu. Posebne odnose »Pravda i mir Europa« gaji s Komisijom biskupskih konferencija EU-a (ComECE), a također smo u trajnom kontaktu s Dikasterijem za promicanje integralnoga ljudskoga razvoja.
Da, premda su riječi pravda i mir preuzete iz psalma, povezanost je očita. Ne može se govoriti o miru u pravom smislu te riječi ako se ne uspostavi pravednost. Tu nailazimo na problem kad je, primjerice, riječ o američkim mirovnim planovima za Ukrajinu. Kažu: »Uspostavit ćemo mir.« No pod kojim uvjetima? Uključuju li ti uvjeti minimum pravednosti?
Nemamo baš na raspolaganju velika sredstva, a nije ni naša zadaća donositi konkretna i neposredna politička rješenja. No možemo slušati našu braću iz Ukrajine. Možemo donositi deklaracije, senzibilizirati time javnost. Zahvaljujući kontaktima s institucijama na europskoj razini, također možemo do određene mjere zagovarati pravednu stvar… Crkva, međutim, može puno napraviti u zemljama u kojima djeluje: pridonijeti oblikovanju svijesti i savjesti prije svega u vlastitim zajednicama, zagovarati pravedno rješenje pred nacionalnim politikama. Puno je toga u Crkvi na različitim mjestima već učinjeno na karitativnom polju, a očito je da će pomoć Ukrajini i Ukrajincima i dalje biti potrebna.
I na početku, kad je počeo masovni napad na Ukrajinu, mnogi su mislili da zemlja nije u stanju obraniti se, da će za tri dana Kijiv pasti i da će zavladati mir, nepravedan mir. No to se, kao što vidimo, nije dogodilo. Nadamo se stoga i sada da je neko pravedno rješenje moguće.
Nakon prošlogodišnjega susreta generalnih tajnika u Berlinu imao sam prigodu, zajedno sa supredsjednicom Hammershoy i generalnim tajnikom naše mreže Stefanom Lunteom, posjetiti Ukrajinu, kako bismo ljudima i na taj način pružili potporu. Bilo je to snažno, potresno iskustvo. Bili smo u Ljvivu, na zapadu zemlje, daleko od bojišnice, gdje smo mogli iskusiti tek manji dio ratnih strahota. Najviše me pogodio posjet groblju na kojem je čitavo jedno veliko polje, dugačko možda i kilometar, puno grobova vojnika, mladih ljudi, koji su poginuli na bojišnici. Vodio nas je jedan profesor na katoličkom sveučilištu. Nekoliko je puta zastao govoreći, primjerice: »Ovo je grob jednoga od mojih studenata.« Drugi smo put zastali kod groba njegova kolege. Tako smo vrlo konkretno doživjeli rat. Bilo je kasno popodne. Mnogi su posjećivali grobove svojih voljenih vraćajući se s posla, prije nego što će otići kući. Razgovarali smo s nekoliko osoba i svi su govorili slično: »Toliko smo pretrpjeli i sada to ne možemo pustiti.«
Vaše se pitanje izravno tiče i Europske unije, i to pod dva vida. Prvi je način na koji se može pomoći Ukrajini, a drugi je način na koji ojačati vlastitu sigurnosnu i obrambenu politiku.
Ne znam, ali vidimo da ono što se događa posljednjih dana stvara bitno drugačiju situaciju. Postaje jasno da se ono što se dogodilo Ukrajini može dogoditi i drugim zemljama. Ta se bojazan vrlo jasno prepoznaje u razgovorima s predstavnicima zemalja s europskoga sjevera, primjerice baltičkih zemalja, ili Poljske. Pitaju se tko će biti sljedeći. To nas tjera da zajednički pronađemo druge putove, a i da pokažemo da smo spremni braniti sebe i svoj način života. Stoga se, također, moramo pitati koje bismo to vrijednosti željeli očuvati i promicati u Europi. Pitanje se tiče i takozvanih novih članica EU-a, tj. zemalja bivšega komunističkoga bloka. Zašto su željele ući u europsku konstrukciju? Ne samo zato, smatram, što im je ta pripadnost obećavala lakši i lagodniji život, nego i zbog nekih zajedničkih vrjednota za koje se moramo boriti, koje moramo dijeliti i koje moramo razvijati i promicati.
Kako se vjernički nositi s vremenom kad se ruše mnoge sigurnosti?
No mnogi upravo tu vide problem, doživljavajući EU, ili barem njezine institucije, kao birokratske aparate u kojima je teško razaznati vrijednosti, što izriče ona poznata izreka da EU-u nedostaje duše…
Uistinu se mogu imati mnoge primjedbe na funkcioniranje EU-a. Neki su nedostatci očiti. No u temelju je ideja slobode i demokracije, a i mnoga su načela socijalnoga nauka Crkve u temeljnim tekstovima Unije. Kao kršćani moramo to prepoznati. Što se tiče Crkve, ona uvijek mora isticati temeljna načela kao što je dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost, pozornost za najslabije, za siromašne, supsidijarnost, opće dobro… Mislim da je europski prostor u mnogočemu konkretizirao te vrjednote. I mislim da od njih u ovim previranjima ne smijemo olako odustati.
Istina jest da danas i rezultati izbora u mnogim zemljama pokazuju da je kritičara EU-a sve više. No s druge strane mnoge zemlje još uvijek žele postati članice. Zašto? Mislim da je više od pukoga interesa; da je riječ o nečem zajedničkom. Prije svega o ideji mira. Ja to kao Francuz ovako vidim: prije EU-a imali smo tri strašna rata s Njemačkom u sedamdeset godina, s milijunima mrtvih. Sada imamo razdoblje mira koje je premašilo tih sedamdeset godina. Za mene je to čudo.
Mislim da bismo trebali ponovno čitati neke temeljne tekstove, od kojih su neke napisali pape. Sv. Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici »Crkva u Europi« iz 2003. godine piše velike stvari o Europi. Premda se već tada mnogo toga moglo kritizirati, on kaže da postoji neka zajednička sudbina, neke vrjednote koje su zajedničke svima. Za papu Franju ponekad se olako i površno kaže da ne poznaje Europu, da ga ona ne zanima. No zapravo jako puno govori o Europi: njezine kritičke točke ne zanemaruje, ali ipak ističe važnost njezinih temeljnih vrjednota.
Današnje vrijeme definitivno ruši iluzije o lagodnom životu u kojem se ima novca, gdje ima posla i gdje se neka prava gotovo podrazumijevaju. Danas živimo u mnogo grubljem svijetu. U Francuskoj su mnogi ljudi izgubljeni. Jedno istraživanje o zadovoljstvu stanjem u vlastitoj zemlji pokazalo je da su Francuzi najpesimističniji narod na svijetu, da su nezadovoljniji od stanovnika Bangladeša. Jasno je da objektivno za to nema razloga. No očito je da materijalni životni uvjeti nisu dovoljni da bi ljudi bili sretni, nego je sreća povezana sa smislom života koji netko prepoznaje ili ne prepoznaje. Ovaj trenutak, kad se svijet mijenja i kad se mnoge sigurnosti ruše, i pojedinci i zajednice na neki su način natjerani pitati se o dubljem smislu vlastitoga života i zajedničkoga suživota. U teškim se trenutcima budi duša naroda. U tome vidim i veliku zadaću Crkve kao navjestiteljice evanđelja.
Biskupske konferencije zemalja članica EU-a imaju svojega biskupa predstavnika u ComECE-u. Jasno je da različitosti dolaze do izražaja. Neki su biskupi, a to je često povezano i sa zemljom iz koje dolaze, vrlo proeuropski raspoloženi, drugi više ili manje odražavaju skepticizam svojih sredina. No smatram da je vrlo važno otvoreno razgovarati i truditi se razumjeti stajališta drugih. A potom se zajednički pitamo koji je put pravi, koji je put evanđeoski, što danas Duh zahtijeva od Crkve. Još bih nešto želio reći. Kao biskup čije su odgovornosti vezane za Crkvu u čitavoj Europi, osjećam se odgovornim objašnjavati francuskim biskupima ono što vidim i ono što razumijem slušajući druge. Smatram, naime, da je Crkva danas u opasnosti živjeti zatvoreno u vlastitim internim problemima. A tih problema ne nedostaje: poteškoće u prenošenju vjere, nedostatak svećenika, smanjivanje broja vjernika… No važno je znati izići iz vlastitih problema i biti kadri uputiti riječ svijetu. Mislim da nas autentični susret s drugim već sam po sebi izvlači iz vlastite zatvorenosti. Europska razina susretanja i razmjene iskustava nije jedina, ali smatram da je vrlo važna za Crkvu i njezino djelovanje.
Čini mi se da se stvari, na sreću, pomalo mijenjaju. Francuska je zemlja u kojoj je borba sa sekularistima bila vrlo snažna, imajući duboke korijene u Francuskoj revoluciji. No danas, u društvu koje je uvelike sekularizirano, novi naraštaji nemaju predrasuda. Mladi ljudi traže. Postavljaju pitanja Crkvi. U tom je smislu teren puno otvoreniji, s puno manje bitaka uvjetovanih prošlošću. Vrlo lijep i vrlo snažan znak toga je, primjerice, nevjerojatan porast broja odraslih koji traže krštenje. Taj je trend prisutan već nekoliko godina. Stigli smo do brojke od 15 tisuća odraslih novokrštenika godišnje i svake je godine njihov broj veći od prethodne godine. Ti ljudi dolaze iz svih društvenih skupina, a na čin krštenja potaknuti su uistinu duhovnim motivima: žele upoznati Krista, pronaći smisao svojega života, čitaju evanđelje… Za mene je to snažan znak nade.
Francuska sekularnost, glasovita »laďcité«, uistinu je kompleksan fenomen koji nije lako razumjeti. Možda je najbolji primjer sadašnji predsjednik vlade François Bayrou. Riječ je o uvjerenom katoliku koji svake nedjelje ide na misu i koji sa suprugom Élisabethom ima šestero djece. No on to nikada ne će isticati u kontekstu svoje dužnosti i izbjegavat će svaku aluziju koja bi upućivala da njegovo osobno uvjerenje i vjerom uvjetovani način na koji živi ima utjecaja na izvršavanje državne funkcije. S druge strane na lokalnoj razini brojni su primjeri povezanosti između Crkve i nositelja vlasti. Štoviše, laička republika ima određene ovlasti u imenovanju biskupa, barem u nekim departmanima. Ili kod imenovanja vojnoga ordinarija. No i na druga biskupska imenovanja država ima izvjestan utjecaj. Postoji diplomatski sporazum prema kojem papa, kad želi imenovati nekoga za biskupa, dade do znanja vladi o kojoj je osobi riječ. Vlada ima na raspolaganju određeno vrijeme dati svoje mišljenje. Nije riječ o pravu na veto koje bi uvjetovalo papu, nego više izraz želje za dobrim odnosima između dviju strana. I nitko to ne doživljava kao neki problem. Osim toga, mnogi su kršćani vrlo angažirani na socijalnom polju. Ni to ne prolazi nezapaženo i bez priznanja.
I meni su se na prvi pogled razmjeri činili nevjerojatnima, no mislim da je takav dojam plod načina na koji je stvar predstavljena. Treba uzeti u obzir dugo razdoblje koje se istraživalo i činjenicu da su se mnoge zloporabe dogodile davno, da su mnogi počinitelji, bili svećenici ili laici, odavno mrtvi. No izvještaj je također podsjetio da spolne zloporabe maloljetnika nisu samo pitanje Crkve, nego je riječ o raširenoj pošasti koja pogađa čitavo društvo. Time ne želim umanjiti posebnu odgovornost koju ima Crkva kao navjestiteljica evanđelja. Što se tiče slike Crkve u društvu, mislim da je javno mnijenje postupno shvatilo da je Crkva nastojala suočiti se s istinom i reagirati. Istina jest da to nije napravljeno savršeno, da se nekim slučajevima nije pristupalo na pravi način, ali je također istina da je u rasvjetljavanje slučajeva i u prevenciju uloženo mnogo iskrenih nastojanja, za razliku od drugih područja gdje to nije tako transparentno učinjeno, kao što su, primjerice, škole, športski prostori, kultura, vojska… Ono što me uistinu dira i tješi jesu upravo spomenuti ljudi koji kucaju na vrata Crkve da bi primili krštenje. Zanimljivo je da oni nikada ne govore o zloporabama. To ne znači da o tome ništa ne znaju ili da ih ne zanima, nego je tim ljudima važna duhovna stvarnost, činjenica da su postali vjernici. To međutim ne znači da problem smijemo ostaviti po strani, nego moramo i dalje raditi da naši crkveni prostori postanu sigurna mjesta za djecu i maloljetnike.
