»Duhovni aristokrat« – tako su zvali učenoga fra Stanka Petrova, poliglota, polihistora, književnika, ukratko: erudita – sveznadara u pravom smislu riječi. Rođen je u Metkoviću 8. siječnja 1887. Nakon šest razreda gimnazije u Sinju i Šibeniku pohađao je novicijat na Visovcu – »kolijevku serafina«. Filozofiju je studirao u Šibeniku, teologiju u Makarskoj i Zaostrogu.
Zaređen je 1910. Na sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj 1913. – 1917. studirao je klasičnu filologiju i postigao doktorat. Radio je kao gimnazijski profesor u Zaostrogu i Sinju. Uz to je bio dugogodišnji duhovnik sjemeništaraca, koje je odgajao idealom biti »pravi redovnik i svećenik po Srcu Isusovu«. Umro je u Sinju 13. ožujka 1963.
Bijaše plemenita, osjećajna, pjesnička duša. Napisao je desetak knjiga i gotovo devetsto raznih književnih i vjerskih članaka i pjesama, surađujući u čak četrdeset tri lista i časopisa, osobito u »Glasniku Gospe Sinjske«, koji je pokrenuo i uređivao od 1922. do 1931. Posebno se bavio pitanjem katoličke književnosti. Izdvajamo raspravu »Je li moguća katolička književnost«, gdje kaže kako katolička književnost u širem smislu uključuje sve što se ne protivi istini, a specifično je katolička književnost »ona koja, u umjetničkoj formi, prikazuje sve pojave u svjetlu od Boga objavljenih istina katoličke Crkve i vjere«.
Suprotstavio se »dogmi« o »inferiornosti katoličke književnosti«, dokazavši suprotno na primjeru brojnih književnika te upozorivši na fenomen: »Katoličke se stvari ne cijene ili se prešućuju ne zato jer bi bile lošije od protivničkih, nego zato jer su katoličke.
Tek kada budu katolici raspolagali izdavačkim poduzećima; kad budu imali u ruci javno mišljenje; kad budu mogli prema zasluzi nagrađivati književnike; kad se bude omogućilo da se pravi talenti uzmognu posvetiti knjizi, a da ne moraju u prvome redu da se brinu za goli život… e onda će se katolička književnost i uvažavati i slaviti. Ali kad će to biti?« Tako se upitao o. Petrov, a pitanje čini se nije izgubilo na aktualnosti. (L.)
