Arcely Bhing potječe s Filipina, a Carlos Opara, njezin suprug, iz Nigerije. Upoznali su se u Egiptu i vjenčali 2012. godine. Snažno ih je, kažu, povezala katolička vjera koja je središte njihovih života, tako da su za svoj dom odabrali Hrvatsku, u kojoj žive sedam godina sa sinčićem Karlom Lewisom. Oboje su članovi Marijine legije. Carlos redovito ministrira i bavi se evangelizacijom, a Arcely je koordinatorica aktivnosti međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu i pokretačica zbora koji prati misno slavlje. Arcely je zaposlena u tiskari, a Carlos, bivši profesionalni nogometaš, u tvrtki koja trguje sanitetskim materijalom. Uvijek pronalaze vrijeme za služenje zajednici. Karlo Lewis, njihov sin, nedavno je pošao u prvi razred Osnovne škole Trnsko.
»Dolazim iz katoličke obitelji koja je uvijek išla u crkvu, nedjelje i blagdani bili su nam važni dani. Međutim, u tinejdžerskim godinama nisam bila toliko posvećena vjeri kao sada. Išla sam u crkvu i pjevala, no duboko u srcu nisam to shvaćala doista ozbiljno. Sada ne preskačem nedjeljnu misu ako nemam doista važan razlog jer osjećam strah Božji. Bog je uvijek igrao ključnu ulogu u mojem životu, pogotovo sada kada sam udana. Carlos, moj muž, utjecao je na to da moja vjera dođe na novu razinu. Podigao mi je svijest o važnosti molitve; molimo zajedno.
Molitva je najsnažnije oružje svakoga katolika u svakidašnjici. Treba neprestano moliti. Važno je ići na misu, ali život bez molitve je poput kostura bez mesa, poput vojnika koji ide u bitku bez ikakva oružja«, posvjedočila je Arcely.
»Obitelj mojega oca nije bila kršćanska, a članovi obitelji moje majke vrlo su gorljivi katolici. Dok smo još bili djeca, otac je radio u mornarici pa je često boravio u Velikoj Britaniji, a baka po mami došla bi i vodila nas u crkvu. Poticala me da postanem ministrant. U Nigeriji, da bi dijete postalo ministrant, mora proći ozbiljan vjeronauk. Počeo sam ministrirati i to mi je mnogo pomoglo. Baka mi je preporučila Marijinu legiju. Ispočetka nisam bio oduševljen njezinim poticajima – htio sam igrati nogomet! – jer u Nigeriji kateheza je vrlo ozbiljna – održava se dvaput tjedno po dva sata. Ne prođe li dijete ispit, mora ponoviti ciklus godišnjih kateheza da bi moglo pristupiti sakramentima. Sve mi je to pomoglo da rastem u vjeri, kao kršćanin. Kada sam ušao u adolescentske godine, normalno da sam ušao u stanje svijesti tinejdžera, no ostao sam odan vjeri, sve do danas. S petnaest godina poželio sam postati svećenik. Budući da sam za to trebao otići u Irsku, majka me nije pustila. Kako sam odrastao, u meni je prevladala želja za ženidbom. Tako sam odlučio nastaviti ministrirati i postati član Kolumbovih vitezova. Možda postanem trajnim đakonom«, napomenuo je Carlos.
»Upoznali smo se 2010. u Egiptu i zajedno smo rasli u vjeri, tako da je Arcely sada gorljivija od mene!« s osmijehom je napomenuo Carlos. »Vrlo je dobro za brak i obitelj da su supružnici na istom putu. Mi smo oboje kršćani i to je vrlo važan činitelj naše povezanosti«, rekla je Arcely. Budući da je u Egiptu stanje za kršćane postalo nesigurno, supružnici su se odselili u Bosnu i Hercegovinu, gdje se Carlos profesionalno bavio nogometom, no pod dojmom političke nestabilnosti došli su u Hrvatsku.
»Za nas, kao praktične katolike, Hrvatska je najbolja zemlja za život. Ovdje pridonosimo duhovnomu životu zajednice osoba iz drugih zemalja, posebno Filipinaca. Djelujem u dvije zajednice – pri Sv. Blažu i na Jordanovcu. S vremena na vrijeme imamo misu na tagaloškom jeziku, domaćem jeziku Filipinaca. Želimo ostati u Hrvatskoj. Nitko ne može reći da u Hrvatskoj nije dobro glede sigurnosti. Iako postoje neke negativnosti, kada se sve uzme u obzir, Hrvatska vodi u sigurnosti i miroljubivosti svojih građana! To čini Hrvatsku dobrim mjestom za obiteljski život«, rekla je Arcely.
U razgovoru se nametnulo pitanje vjerske slobode muškaraca molitelja na trgovima hrvatskih gradova čiju molitvu bukom i na druge načine prosvjednici nastoje omesti. »Vrlo sam ponosna na te muškarce. Molitva je vrlo moćna zaštita bilo koje zemlje i ti muškarci ozbiljno štite svoju zemlju. Sv. Josip zaštitnik je Hrvatske, a muškarci predvode molitvu, to pruža jako dobru sliku Hrvatske koju bi svi trebali nasljedovati. Poručujem muškarcima da nastave, bez obzira na pokušaje zastrašivanja«, rekla je Arcely.
»Aktivnosti prosvjednika nazvao bih ometanjem. To nije velika stvar u usporedbi sa stanjem u Nigeriji. U Hrvatskoj nitko ne će pucati na muškarce koji mole. U Egiptu se crkve pale i kršćani ubijaju. Mislim da se takvo što ovdje ne može dogoditi. Ateisti u Hrvatskoj ne bi takvo što učinili. Kao evangelizator vidio sam da neki Hrvati gaje neprijateljstvo prema određenomu svećeniku, prema hijerarhijskoj Crkvi, ali ne prema kršćanima kao takvima. To je jedan od razloga zašto smo odabrali živjeti u Hrvatskoj. Ovdje je sigurno prakticirati vjeru«, rekao je Carlos.
Kao koordinatorica međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu Arcely surađuje sa svećenikom Zagrebačke nadbiskupije Anđelkom Katanecom i isusovcem p. Stankom Pericom. »Znam zašto nas je Bog doveo u Hrvatsku. Kada smo došli, potražili smo misu na engleskom jeziku i nije je bilo lako naći. Tak nakon dvije godine počela je misa u Sv. Blažu. Prije toga je postojala mala međunarodna zajednica na Jordanovcu. Prije četiri godine u Hrvatskoj uopće nije bilo Filipinaca, sada ih je više. Prve dvije godine bila sam jedina Filipinka u zajednici. Kako nismo imali klavijaturista, pjevala sam na misi najčešće sama, bez pratnje. Bio je to izazov za mene.
Puno vremena ulažem u povezivanje filipinske zajednice. Imamo različite grupe na društvenim mrežama. Nakon četiri godine zajednica Filipinaca narasla je, vidim rezultate svojega rada«, napomenula je Arcely.
»Pomažem svećenicima kao ministrant. Tako su se i djeca zainteresirala – moj sin i jedna djevojčica ministriraju, i dva mladića. Nadam se da će se drugi pridružiti. Zapravo se bavim ‘lovljenjem ljudi’. U Egiptu sam bio član evangelizacijske zajednice, a bavio sam se evangelizacijom i u Libiji, gdje sam se našao zbog nogometa od 2003. U arapskim zemljama to je teško. U Libiji je bio to velik izazov, ponekad vrlo rizičan. Biskup je njegovao malu karizmatsku zajednicu, a mi smo nastojali da ona naraste. Ovdje trenutačno nemam mnogo aktivnosti, ali bih u budućnosti volio osnovati duhovnu zajednicu«, rekao je Carlos. Sedmogodišnji Karlo Lewis, koji je počeo ministrirati prošloga Uskrsa, rekao je da voli pomagati svećeniku tijekom euharistije. »Najbolji je dio ulijevanje vode i vina prilikom pripreme darova«, rekao je mladi ministrant.
U razgovoru smo se dotaknuli prednosti i nedostataka Hrvatske u odnosu na druge zemlje Europske unije. »Većina obitelji kaže da im nedostaje novca, na to se žale i Hrvati i doseljenici. Mi vjerujemo da će se s vremenom situacija popraviti. Živimo s onim što imamo, uspijevamo. Borimo se, ali ide. Nije tako loše u Hrvatskoj. Većina zemalja u EU-u nije više sigurna. U nekim zemljama prakticiranje vjere ograničeno je jer je teško pronaći aktivnu župu ili crkvu – što je u Hrvatskoj posvuda prisutno. Mislim da će vjernici dati prednost Hrvatskoj«, pojasnio je Carlos.
»Svi trebamo novac, no toliko je dobrih stvari koje Hrvatska nudi! Sigurnost i mir ne može se kupiti nikakvim novcem. Tko ima silan novac na računu, a osjeća strah, nije dobro. Imati mir, moći se opustiti fizički i mentalno, vrlo je važno za svakoga čovjeka. Ako tko mora razmišljati što odjenuti i u koje doba dana izići jer nije sigurno, to je problem s kojim se Hrvatska ipak ne susreće«, rekla je Arcely.
