Brojnim glazbenicima koji su oblikovali katoličku kulturu svakako treba pribrojiti i Niku Luburića.
Rođen je 21. studenoga 1951. u župi Studenci pokraj Ljubuškoga. Osnovnu školu završio je u Studencima i Ljubuškom. Nakon završene sjemenišne klasične gimnazije u Splitu 1970. studirao je i 1977. diplomirao na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Iste godine zaređen je za svećenika Mostarske biskupije u Šipovači. Službovao je kao župni vikar u Dračevu do 1979., Kruševu do 1981. te u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru do 1990. Na Institutu za crkvenu glazbu »Albe Vidaković« Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu studirao je od 1986. do 1993. Zatim je do 2010. radio kao profesor liturgijske glazbe na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji odnosno Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je i vodio veliki bogoslovni zbor, bogoslovni tamburaški sastav, mješoviti zbor studenata laika Vrhbosanske katoličke teologije te madrigaliste, s kojima je uz 10. obljetnicu 2003. snimio glazbeni CD sa sedamnaest višeglasnih crkvenih skladba a cappella. Nakon toga radio je kao pastoralni suradnik i profesor na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru. Ondje je vodio katedralni mješoviti zbor »Marija«, katedralni dječji zbor »Slavuj« i katedralni tamburaški zbor. Bio je član Vijeća za liturgiju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, član Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika u Zagrebu i Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak«, koje mu je 2004. dodijelilo plaketu doživotnoga člana. Umro je 25. rujna 2020. u Caritasovu rehabilitacijskom centru »Sveta Obitelj« u Mostaru, a pokopan je dan poslije u Studencima.
Sudjelovao je sa spomenutim zborovima na većem broju koncerata. Bavio se etnomuzikologijom, poglavito istraživanjem i zapisivanjem autohtonih duhovnih napjeva iz Hercegovine, i skladanjem. Objavio je više djela iz područja glazbe: »Duhovne popijevke iz Hercegovine« 1994., »Notni zapisi litanija iz Hercegovine« 2006., »Da se ne zaboravi. Glazbena izvješća iz Sarajeva 1997. – 2007.« 2008., »Crkvene popijevke iz Hercegovine« 2010., »Nove duhovne popijevke i neke prigodne (harmonizacije)« 2014., »Da se ne zaboravi, II. knjiga. Glazbena izvješća iz Sarajeva i Mostara 2008. – 2018.« 2019. Supriredio je hrvatsku liturgijsku pjesmaricu »Pjevajte Gospodu pjesmu novu« 2003. i »Duša narodna – zbirka narodnih i popularnih pjesama i napjeva« 2007.
Objavljivao je priloge u časopisu za sakralnu glazbu »Sveta Cecilija«, u kojoj je od 1997. bio član uredničkoga vijeća, te u »Vrhbosnensia«, »Glasu Koncila«, »Katoličkom tjedniku« i »Crkvi na kamenu«. Samo u »Svetoj Ceciliji«, kojoj je izdavač Glas Koncila, objavio je više od stotinu članaka. Osim priloga o recentnim događanjima, najviše o raznim koncertima diljem Bosne i Hercegovine, posebice je s velikom ljubavlju i znanjem pisao o katoličkoj hrvatskoj glazbenoj tradiciji Bosne i Hercegovine, primjerice o početcima zbornoga pjevanja u Mostaru, o pjevanju »Gospina plača«, obnovio je uspomenu na Hrvatsko glazbeno pjevačko društvo »Hrvoje« iz Mostara, podsjetio na prvu tiskanu hrvatsku crkvenu pjesmaricu u Hercegovini u Mostaru 1942., u više nastavaka pisao je o duhovnim korizmenim popijevkama u Hercegovini, a bilježio je i božićne popijevke, obnovio je spomen na prvi harmonij, glasovir i orgulje u Hercegovini te pisao o glazbenicima Vinku Žgancu, Rudolfu Tacliku, Ljubomiru Galetiću, Mati Lešćanu, Anzelmu Canjugi i Branku Birtu. Rodnomu mjestu posvetio je članak »Crkvene i duhovne popijevke s narodnim običajima u župi Studenci«. Uvijek je »branio« glazbeni talent svojih Hercegovaca, o čemu u članku »Pregled povijesti crkvene glazbe u Mostaru (1875. – 1995.)« simpatično piše: »U nekim pisanim povijesnim izvorima može se pročitati, ali i od pojedinih osoba može se čuti, kako su Hrvati Hercegovci većinom lošega glazbenoga sluha pa zato nemaju svoje glazbene prošlosti. Tko je temeljito i dobronamjerno proučavao prošlost ovoga dijela hrvatskoga nacionalnoga bića, mogao je doći do zaključka da se toliko kulturno-glazbeno siromaštvo očitovalo u prvom redu zbog četiristoljetne turske okupacije toga dijela povijesnih hrvatskih prostora, u kojem su sva iskrišta duha i kulture bila zatirana, a nikako zbog pomanjkanja glazbenoga sluha ili nekih drugih sličnih čimbenika. (…) Pred kraj višestoljetnoga osmanlijskoga mraka, kada je strah od tuđinske vlasti popustio, moglo se više poraditi u crkveno-glazbenom odgoju hercegovačkoga puka, ‘a da nije bilo većih uspjeha, krive su teške prilike i nestašica ne samo glazbenika, već i instrumenata’.« No čim su se uvjeti poboljšali, Hrvati iz Hercegovine stali su uz bok renomiranim hrvatskih glazbenicima, a pionir toga razvoja bio je fra Anđeo Nuić (1850. – 1916.). Velike erudicije, pisao je jezgrovito, s ljubavlju približavajući široj javnosti, ali i stručnjacima bogatstvo osobite glazbene baštine Hrvata iz Hercegovine. Spomenuti članak bio je jedan od njegovih posljednjih pisanih prinosa, svojevrsni dug zavičaju koji ga je podigao.
