Odgovor je – da, iako ne u istoj terapijskoj dozi. U vodovodnim cijevima mnogih gradskih vodovoda teče voda onečišćena tragovima sedativa, analgetika, antidepresiva, antidijabetika, antihipertenziva, kortikosteroida, kemoterapeutika… Ono što naši susjedi uzimaju za terapiju završava u našoj čaši hladne pitke vode. Lijekovi u pitkoj vodi nisu tabu-tema, nego mjerljiva stvarnost. Doduše, niske se doze danas, još uvijek, mogu toksikološki tolerirati, ali se ne može zanemariti trend njihova stalnoga porasta.
Dijelovi recepta iz ljekarne, dakle, završavaju u pitkoj vodi. Količine su male, ali samo ako se mjeri koncentracija pojedinoga lijeka. Tako se, na primjer, regulator lipida, klofibrična kiselina, pojavljuje u pitkoj vodi u dozama od oko 300 nanograma na litru, antiepileptik karbamazepin u dozama od oko 260 nanograma, analgetika fenazona ima oko 400, a anksiolitika meprobamata oko 40 nanograma u litri pitke vode. Te su doze jedva mjerljive modernim analitičkim instrumentima i manje od službeno dopuštenih granica zapisanih u pravilnicima o pitkoj vodi.
Međutim, kad se zbroje doze pojedinih lijekova prisutnih u pitkoj vodi, ukupna masa farmaceutskih proizvoda postaje veća od jednoga mikrograma u litri. To je promjena reda veličine, to nije zanemarivo, to postaje mjerljiv rizik. Dok pacijenti uzimaju samo jedan preporučeni lijek, pasivni su »pacijenti« iz susjedstva izloženi farmaceutskim koktelima. Dok je terapijski učinak pojedinoga lijeka više-manje poznat, biološki učinak smjese lijekova toksikološka je enigma. O štetnim učincima, sinergizmu i interakcijama lijekova moderna toksikologija nema pravorijek. Ono što je strogo regulirano, pa i zabranjeno u ljekarnama, dopušteno je u gradskom vodovodu – miješanje različitih lijekova!
Prema tome, u farmakoterapiji susjeda često participiraju, preko vodovodnoga sustava, drugi ljudi, i to neželjenom konzumacijom lijekova. Ili, drugim riječima, u patnji i bolesti drugih, u opravdanom spašavanju bolesnika, sudjeluju i zdravi ljudi – nenamjerno, nesvjesno i nepozvano. To je nešto poput prisilne solidarnosti između bolesnih i zdravih koja je izazvana medikalizacijom prirode.
Kao što postoji kružni ciklus vode u prirodi, tako, čini se, postoji i kružni ciklus lijekova u okolišu. Njihov terapijski učinak, preporučen nekomu pacijentu, ne prestaje uriniranjem pacijenta, nego se nastavlja u otpadnim, zatim podzemnim i površinskim vodama. Izlučivanjem se iz ljudskoga organizma lijekovi pojavljuju u novom ekološkom ambijentu, ali njihovo biološko djelovanje ostaje nepromijenjeno. Lijekovi su upravo oblikovani da budu otporni, da prežive kemijsku obradu kanalizacijskih voda i da djeluju u vrlo niskim koncentracijama.
Zbog takvih svojstava lijekovi putuju od ljekarne do rijeke pa se opet vraćaju, u smanjenim dozama, među ljude. To se ne događa povremeno, nego svakodnevno, tako da je izloženost ljudi tuđim lijekovima postala gorući javnozdravstveni problem. Jer pitka voda s otopljenim lijekovima nije ljekovita, nego je farmaceutska kaljuža.
U pozadini prisilnoga uzimanja lijekova prisutnih u pitkoj vodi krije se pretjerana potrošnja lijekova inducirana farmaceutskim marketingom, starenjem stanovništva i porastom kroničnih potrošača farmaceutika. Pilulama i tabletama »liječi« se starenje, menopauza, ćelavost, sramežljivost, spolna (ne)moć, promjer struka, nervoza, dječja zaigranost, svaka prehlada i svaka bol. A lijekovi se poput bumeranga vraćaju korisnicima, kao mala osveta prirode. Ili, rječnikom Ivana Illicha, medikalizacija društva uzrokuje ekološku jatrogenezu.
Osim što remete dobrosusjedske odnose zdravih i bolesnih, lijekovi u okolišu otvaraju nove neočekivane bioetičke sporove. Tako se, na primjer, otkriva napetost između ljudskoga prava na zdravstvenu skrb i liječenje i ljudskoga prava na zdrav okoliš. S povećanim dozama lijekova u okolišu taj će sukob s vremenom biti sve intenzivniji.
