Na Šestoj međunarodnoj konferenciji za život, koja je održana u Zagrebu od petka 12. do nedjelje 14. travnja, jedna je od inozemnih govornica bila i Ruth Rawlins iz Londona, voditeljica odnosa s javnošću britanskoga ogranka Centra za reformu bioetike kojemu je glavna misija proširiti istinu o naravi i vrijednosti ljudskoga života od začeća, kao i pružiti pomoć svima koji su na bilo koji način ranjeni pobačajem.
Posebnost je rada organizacije vizualni pristup – na velikim reklamnim plakatima uz bučne prometnice oni pokazuju nerođeno dijete te postupak pobačaja i njegove posljedice. S mnogo je entuzijazma za Glas Koncila posvjedočila o snazi koju ima slika i zašto slika može potaknuti na promišljanje i preispitivanje stajališta, pa i spašavati živote.
»Znala sam da moram početi djelovati«
»Ostala sam trudna kao studentica i rodila dijete. Za mene pobačaj nije bio opcija, hvala Bogu, jer sam odrasla kao kršćanka. Iako se u mojoj evangeličkoj zajednici nije govorilo o pobačaju, moji su mi roditelji pomogli razumjeti da je pobačaj pogrješan. Nakon što sam rodila kćer počela sam razmišljati o problemu pobačaja. Sudjelovala sam na konferenciji pod nazivom ‘Wilberforceova akademija’ gdje se govorilo o pobačaju. Pomislila sam: ‘O tome ne govore u mojoj crkvi pa idem vidjeti o čemu se radi…’ Na konferenciji su prikazali snimku postupka pobačaja. Kada sam to vidjela, znala sam da moram početi djelovati, da nečinjenje više nije moguće«, pojasnila je sugovornica i dodala: »Nisam mogla jednostavno nastaviti sa svojim životom i ignorirati ono što se događa bebama. Uključila sam se u Centar za bioetičku reformu.«
Mnoge žene nisu ni danas informirane
Svjedoči da ljudi, vidjevši slike nerođenoga djeteta, mijenjaju mišljenje o životu prije rođenja i pobačaju. Institucija u kojoj je angažirana ponajprije se bavi edukacijom. »Provodimo i projekt potpore nakon pobačaja koji je pokrenula Pauline Peachey, žena koja je napravila pobačaj u mladosti, šezdesetih, nakon čega se suočila s teško narušenim mentalnim zdravljem te je završila u psihijatrijskoj bolnici. Pronašla je oproštenje i iscjeljenje u Isusu. Pridružila se Centru u kojem i ja djelujem danas te se angažirala oko programa iscjeljenja za žene nakon pobačaja. Poput nje u mladosti, mnoge žene nisu ni danas informirane, liječnici i članovi obitelji uvjeravaju ih da naprave pobačaj pa treba mnogo potpore za ozdravljenje«, pojasnila je Ruth Rawlins.
O medijskim manipulacijama pojmom pobačaja
Porasla je vidljivost zagovornika života u javnosti
»Mnogi ljudi do kojih su došle naše poruke ipak su promijenili stajalište. Vidjeli smo i da su neka djeca spašena. Sjećam se posebno događaja iz 2014. godine: majka je primila prvu tabletu za pobačaj i vratila se po drugu. Kada je vidjela slike djeteta u utrobi, rekla je: ‘Ne želim nastaviti s ovim.’ Otišla je na ultrazvuk. Dijete je, hvala Bogu, bilo još živo. Osim što radimo sa slikama u javnosti, apeliramo zapravo prema medijima. Prije 10 godina u Engleskoj se u medijima nije mnogo govorilo o pobačaju, no tijekom ovih 10 godina vidjela sam da su počeli govoriti o tome. To je postala prava bitka između ‘pro-choice’ i ‘pro-life’ zagovornika. Pritom je ‘izbor’ eufemizam za pobačaj jer ‘pro-choice’ strana ne nudi alternativu«, rekla je sugovornica.
Rašireno neznanje o početku života
Na pitanje o tome što je najteže u njezinu radu odgovorila je da je to neznanje. »Vrlo je rašireno neznanje o tome kada počinje život. Iako je znanost glede toga jasna, mnogi ljudi nisu poučeni, nisu o tome razmišljali ili im je ispran mozak propagandom pobačajnoga lobija u medijima.
Ljudi koji podupiru pobačaj ne žele priznati kada život počinje jer to znači da se svakim pobačajem ubija nevino ljudsko biće. Radije kažu da ne znamo kada život započinje. To je relativizam, a istina može biti samo jedna. Tako su mediji skloni pobačaju stvorili zbunjenost među ljudima. Primjerice, Ann Marie Furedi, osoba koja je vodila najveći centar za pobačaje u Britaniji, rekla je o nerođenima: ‘Da, to je nekakav život, ali važniji je život žene.’ Neki priznaju da je to beba, da je to život, ali vjeruju da nije posve ljudski s obzirom na stupnjeve očovječenja jer još nije razvijen, tako da ispada da su neki stupnjevi ljudskosti iznad drugih. To je smiješno jer se razvijamo cijelo vrijeme, ne samo u utrobi. Međutim, takvu smo situaciju imali u povijesnim nepravdama: ako dehumaniziramo žrtvu, lakše ćemo je žrtvovati, progoniti ili ubiti. Dakle, kažu da je to život, ali nije potpuno život. Iz znanosti znamo da ljudski život počinje začećem te je on ljudski u svim stadijima razvoja«, pojasnila je sugovornica.
Osuditi čin ne znači osuditi osobu
Osvrnula se i na pitanje kako se postaviti prema pretpostavci da osuda čina znači automatski i osudu osobe koja ga je izvršila. »Želimo slijediti Isusov primjer. Kada su htjeli kamenovati ženu zatečenu u preljubu, rekao je ‘neka onaj koji je bez grijeha prvi baci kamen’. Međutim, on nije odobrio njezine postupke, nego je rekao: ‘Idi i nemoj više griješiti.’ I to je ono što većina ljudi u ‘pro-life’ pokretu želi činiti; pružiti potporu ženama koje su napravile pobačaj, ali ne odobriti čin ubijanja djeteta. Vjerujemo da su mnoge od tih žena – ne sve, ali mnoge – bile obmanute. Kao što smo svi ponekad obmanuti, jer Sotona je krajnji obmanjivač koji nagovara na grijeh. Pobačaj nije neoprostivi grijeh. Sto posto osuđujemo čin pobačaja, no ljubimo žene i muškarce koji su sudjelovali u njemu, nadajući se da će se pokajati i upoznati Isusa«, pojasnila je Ruth.
Da bi osoba mogla ući u proces žalovanja i da bi joj moglo biti oprošteno, prvo mora priznati gubitak djeteta. Mnoge žene poriču što su učinile pobačajem jer im je rečeno da je to samo »medicinski zahvat«; legalan je i nude ga liječnici. Iako ih uvjeravaju da je to u redu, sve duboko u sebi znaju da je u pobačaju nešto pogrješno, napominje sugovornica i zaključuje: »Svi smo stvoreni na sliku Božju; svi na nekoj razini znamo, usprkos obmani. Mnoge žene ne mogu odžalovati dok god poriču gubitak, što uzrokuje probleme sa psihičkim zdravljem.«
