To ti je to, mladi više ne čitaju »Glas Koncila«! U prošlom je broju više od pol’ broja bilo o Svjetskom danu baka i djedova, a na tu nedjelju, 23. srpnja, kad je Crkva proglasila da će ove godine biti taj Dan, unučad ne da nam nije došla, nego nas nisu čak ni nazvali i čestitali! Znam, na moru su, tko bi još mislio na stare gradske žabe, ali ti… Onda si rekla kako naša djeca ionako znaju da se Dan baka i djedova odvajkada slavi na dan sv. Ane i Joakima, Isusovih bake i djeda, pa evo… Ni danas, 26. srpnja, ni traga ni glasa im nema?
– ‘Ajde, gunđalo, što se praviš stariji nego jesi, kad i zakonodavac očekuje da još koju godinicu radiš do pune mirovine?! – nastoji me »poklopiti« moja jedina slušateljica, »baka Jelica«, to jest moja ženica. – Što bi te onda i unuci obilazili kad si još mlad k’o rosa?! Ima dana, dolazit će ti… I sretan budi da imamo unučad, jer po podatcima iz popisa stanovništva, kako raste broj »obitelji bez djece«, čini se da smo mi bake i djedovi u opako naglom izumiranju!
– E, moja Jelice – ne odustajem ja samo tako od kuknjave – jesam te uvijek lijepo učio da si jedno drugomu moramo biti važniji i od djece, i od unučadi? Ja sam tu s tobom u sve dane, a ne samo za »dan baka«, »dan žena« ili što su još izmislili… Mi se tu nosimo i podnosimo »navek«, u dobru i zlu, i zato moramo biti jedno drugomu prvi i najprviji. Lijepa je, možda i najljepša, najčišća ta ljubav prema unucima, da ne velim i »najneisplativija«… Unučad se voli, ono, baš drugačije, neponovljivo, najviše! Čak više od vlastite djece! Popušta im se, mazi ih se, »nanaša« po rukama iako nas »žiga« u nogama, najdoslovnije se za njih podmeće i »krivi« leđa, sve im se kupuje što požele. Darujemo im se sve svoje vrijeme premda nam ga je, zaprav’, sve manje… I sve to bez ikakve računice, baš bezrezervno, bez očekivanja ikakva povrata, Bože sačuvaj! To i ne može biti vraćeno. A opet, nažalost, često bude naopak’ vraćeno… Sjećaš se, onaj Goran, Mirin unuk, kojeg je nosila i vodila od vrtića do mature, nije baki ni na sprovod došao jer »Irska je daleko«… A to je samo ono što su svi vidjeli, a puno je nevidljivije kako unučad, »prezauzeta obvezama«, ne obilazi bake i djedove u starosti po domovima, obiteljskima i onim drugima, u koje se starijima često baš i nije išlo… No dobro, »izletjeh u aut«… Znam ja da su naši unuci drugačiji, dobro odgojeni, pobožni i najbolji!… – prikočih, vidjevši Jelicu smrknutu poput grmljavinskog nevremena svagdašnjega. – Nego, lijepa moja »mlada«, kako njih zasad još nema, zadnji nam je tren da mi od 65 ljeta pođemo obići usamljenu »curicu Maricu« od 85, pa da tamo u domu kod susjede osjetimo onu »preobilnu radost u susretu mladosti i starosti« ili kako nam je to već sročio »mladi Papa«, tješeći starije. Za naš, mislim, za njihov dan…
