Da je suvremena tehnologija izvrsna za dijeljenje informacija, ali da komunikacija preko mreže ne može pružiti cjelovito emocionalno iskustvo moglo se čuti tijekom rasprave organizirane nakon što je Hrvatski telekom objavio rezultate istraživanja pod naslovom »Kako si?« provedeno na reprezentativnom uzorku. Tvrtku je zanimalo kako i koliko ljudi komuniciraju s bliskim osobama, ponajprije prijateljima, obitelju i rodbinom, pogotovo u vrijeme blagdana. Među stručnjacima koji su komentirali istraživanje, o čemu je izvijestila za Večernji list Nataša Vlašić Smrekar, jasno je izraženo da je komunikacija uživo dio normalnih ljudskih potreba jer pokazalo se da čak 40 posto ljudi žali što nisu bili više s drugim ljudima. Fokus je bio i na djeci jer čulo se da je današnjim maloljetnicima »tehnologija u krvi«, a uputa je roditeljima da nije rješenje djeci braniti uporabu ekrana, nego više pažnje posvetiti načinu na koji komuniciraju. Uputa je i djecu naučiti iskreno pitati: »Kako si?«, pogotovo vršnjake koji su im važni. No pokazalo se da ljudi čeznu da ih se iskreno pita kako su, a posebno je zabrinjavajuće da 57 posto osoba nije zadovoljno svojim društvenim životom, 45 posto nezadovoljno je svojim mentalnim zdravljem, a 10 posto ispitanika nema ni jednu osobu kojoj se može obratiti za pomoć. Jedna od poruka bila je i da ljudi jedni drugima mogu uništiti živote, ali najvažnije je shvatiti da jedni drugima mogu olakšati i poboljšati živote. Utješno je to da ljudi i dalje teže kontaktu »lice u lice« jer komunikacijom preko ekrana nikad ne možemo ostvariti ono što jedni drugima prenosimo uživo.
No s knjigama se drugačije komunicira, što se pokazalo i na jubileju čitaonice u Sutivanu na Braču kada je proslavljena 140. obljetnica utemeljenja čitaonice »Sutivansko društvo«. Ona je kroz povijest bila stjegonoša duhovne misli te je ostavila snažan biljeg u kulturnom i društvenom životu toga bračkoga mjesta. Kako je za Slobodnu Dalmaciju napisao Ivica Radić, za njezino rađanje najzaslužniji su bili tadašnji općinski načelnik Ivan Lukšić Nižetić te dr. Stjepan Buzolić, Ivan Definis i Petar Kirigin. Utemeljiteljski skup, kojemu je bilo nazočno 48 članova, održan je 25. studenoga 1882., a Sutivan je tada imao 1875 stanovnika. Godine 1900., u prigodi 50. godišnjice biskupske službe J. J. Strossmayera, koji je bio pokrovitelj osnivanja brojnih dalmatinskih čitaonica, Stivanjani su prema zapisima »uputili biskupu brzojavne čestitke, mjesto okitili sagovima, zapalili vatromet, a na zgradi Općine i Stivanskom društvu izvjesili trobojnice«. Knjižnica čuva dokumente i zapise o posjetu cara Franje Josipa I. Sutivanu 1875. godine, a kroz više starih, rijetkih i vrijednih knjiga prikazan je povijesni hod te bračke čitaonice. Od 2000. godine ta kulturna ustanova, rekao je Franjo Mlinac, njezin ravnatelj, nosi ime Hrvatska narodna knjižnica »Antonio Rendić Ivanović«, u spomen na humanista i pjesnika koji je u Čileu objavio više od 40 zbirki poezije, a mnoge su vezane uz rodni otok. On se kao četverogodišnji dječak sa svojim roditeljima odselio iz Sutivana »trbuhom za kruhom« u Antofagastu, grad u Čileu, gdje se istaknuo i kao liječnik i veliki humanist koji je besplatno liječio i pomagao siromašnima i potrebitima. Umro je na glasu svetosti pa je nakon njegove smrti nadbiskupija Antofagasta pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim. Stivanska knjižnica, po riječima ravnatelja Mlinca, ima oko 14 tisuća naslova, a uz to je i organizator brojnih kulturnih i društvenih događaja. U sklopu knjižnice nalazi se posebna zbirka iseljeničke književnosti »Druga domovina«. Riječ je o zbirci koja prikuplja djela pisaca hrvatskoga podrijetla i jedina je takva u Hrvatskoj. Čile se nalazi u fokusu te zbirke zbog, pojasnio je Mlinac, »podatka da je u 120, odnosno 130 godina vala hrvatskog iseljeništva u toj južnoameričkoj zemlji stasalo više od 300 pisaca hrvatskog podrijetla, što nije zabilježila ni jedna iseljenička dijaspora«. Ideju o zbirci »Druga domovina« pokrenuo je pokojni Jerko Ljubetić, koji je među prvima progovorio o toj temi u hrvatskom prostoru.
U svojoj rubrici »Retorika i društvo« Boris Beck u Večernjem listu navodi da je izraelski humorist, mađarski doseljenik, Efraim Kishon rekao da je Izrael jedina zemlja na svijetu gdje roditelji uče materinski jezik djece. Beck piše da mu se proteklih dana dogodilo isto s izborom za riječ godine koju svakoga prosinca provodi Oxford University Press, izdavač Oxfordskoga engleskoga rječnika. Njihovi leksikografi prvi put nisu izabrali riječ sami, nego su probrali nekoliko novih izraza što su se tijekom godine najviše upotrebljavali pa ih ponudili na glasovanje preko interneta. Odazvalo se, piše Beck, čak 340 000 ljudi, a s većinom od 93 posto, dostojnom Sjeverne Koreje, pobijedilo je »goblin mode«. »Nikad čuo, pa sam se raspitao kod naše mladeži doma, koja mi je spremno objasnila da se goblinski način rada odnosi na osobu koja je općenito neuredna, vjerojatno se ne tušira i ponaša se malo divlje zbog lijenosti ili averzije prema izlasku… (…) U Oxfordu su ‘goblin mode’ objasnili kao ponašanje ljudi koji se ne srame zbog toga što si ugađaju jer su lijeni, nemarni ili pohlepni, zbog čega odbacuju društvene norme ili očekivanja. Mi zapravo već imamo riječ za to – samoživost, sprokšenost, drskost, aljkavost i slično«, napisao je Beck.
