U vrijeme kada se sve više relativizira poimanje braka kao zajednice muškarca i žene i kada sve više pojedinaca vlastito partnerstvo, pošto-poto, želi ovjenčati brakom, jednako često može se slušati i o rastućem postotku raskidanja neraskidivoga. Takvoj sveopćoj krizi muško-ženskoga supružništva koja dovodi do pomanjkanja interesa za nekoć općeprihvaćenom utvrdom ljubavi, zajedništva, izdržljivosti i razumijevanja dodatno pridonosi istodobna idealizacija zajedničkoga života temeljena najprije na rastrošnim, pompoznim i gotovo filmskim početcima.
Idealizacija koja, umjesto k plemenitu razvijanju zajedništva, najčešće vodi k sebičnu isticanju vlastitih potreba, razračunavanja pojedinačnih doprinosa i isticanja prečesto hinjene žrtve.
No dok glasno promoviranje raskida zavjetovanoga suputništva raste, raste i istinska ljepota smisla, ljubavi i bogatstva u tišini skrovitih putova onih koji svoje napore ne žele prepustiti zaboravu izbrazdane čežnje, nego nastavljaju rasti, unatoč povremenim nedaćama. Jer u odnosima s bližnjima matematička jednakost ne postoji. Ponajprije kod supružnika koji, katkada, gubeći se u bespućima kušnja, slabosti i izazova, bespotrebno se opskrbljuju nad gotovo svakom brazdom zajedničkoga rala, zaustavljajući se i nad onima koje nije vrijedno ni spomenuti. Suprotno njima čine oni koji podjarmljenost svojega zajedništva grade na obostranu nadmetanju, ponajprije spremnošću na žrtvovanje i podmetanje potpunoga sebe za dobrobit dijeljene cjeline. Tako, suupregnuti svojim supružništvom, gledaju prema prepoznatljivim tragovima duboke čežnje koja im obećava slatku okrjepu i veliku žetvu nakon dugoga i teškoga oranja.
